Ekspresionizam je period s početka 20. stoljeća razvijen u Njemačkoj, primarno je to umjetnički pokret u književnosti (poeziji) i slikarstvu, ali natruhe istog mogle su se pronaći i u glazbenoj umjetnosti, pa je tako nastao i ekspresionizam u glazbi.
Ekspresionizam u glazbi teško je odrediti.
Ovaj pojam se uglavnom veže uz Drugu bečku školu i Arnolda
Schönberga, te njegova dva učenika, Antona Weberna i Albana
Berga.
Schönberg je u svojoj ranoj fazi kombinirao glazbu romantizma s
elementima avangarde koja će, posebice u njegovom remek-djelu
Pierrot Lunaire.
To je ciklus pjesama o Pierrotu i njegovom povratku kući, koji je
dosegao razmjere ekspresionizma.
Kod Weberna se, zbog relativno malenog opusa, ne može jasno
uočiti glazbeni ekspresionizam (te je tako njegov stil bliži
punktualizmu), dok se kod Berga on uočava najjasnije. Iako
prisutan i u njegovim instrumentalnim djelima, vrhunac
ekspresionizma vidi se u njegovim opernim remek-djelima - operama
Wozzeck i Lulu.
Neke se opere smatraju ključnim djelima XX. stoljeća, a uspješno
kombiniraju dodekafoniju s elementima ekspresionizma.
Ova vrsta tako najbolje izražava ekspresionizam koji
se vidi i u glazbi i u radnji, ali i u dizajnu i
scenografiji propisanoj od strane autora.
U glazbi se ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja.
