Nataša Riter (53) iz Srbije je u 42. godini prvi put postala majka jedne djevojčice, a za Blic.rs je ispričala svoju neobičnu priču u nadi da će inspirirati druge žene, kao i obitelji koje su možda odustali od ideje da će ikada postati roditelji.
Rekli su joj da nikad neće postati majka
Ispričala je koliko je htjela roditi djevojčicu, ali joj se želja nikako nije mogla ostvariti: "Svog bivšeg supruga sam upoznala kao tinejdžerica. To je bila ljubav na prvi pogled, mladenačka, puna planova o zajedničkom životu, trajala je 20-ak godina. Kao i svaka djevojka koja je zaljubljena, poželjela sam se ostvariti i kao majka. Sanjala sam kako će naše dijete izgledati, priželjkivala sam djevojčicu i oduvijek sam znala da ću joj dati ime Dajana po princezi Diani jer mi je bila omiljeni lik, ne zato što je bila princeza, već me je očaravala njena dobrota, humanost, osmijeh. Međutim, godine su prolazile, mjesec za mjesecom, godina za godinom i ništa.
Razdoblje života prije moje 40. godine bilo je razdoblje velike praznine i tihe patnje. Ne mogu opisati kakvi su to emotivni i psihički udarci bili u želji za djetetom. Nadate se, nadate i ništa! Moje prijateljice su jedna za drugom dobivale djecu, ja sam se radovala njihovoj sreći, ali u isto vrijeme i doživljavala svaku njihovu trudnoću kao šamar. U meni je bila teška psihička borba. Poslije nekoliko godina neuspjelih pokušaja da zatrudnim, suprug i ja smo odlučili otići liječniku i da se provjerimo. Međutim, opet šamar, doktor nam je rekao da nećemo moći imati djecu. Tada je trebalo to prihvatiti i živjeti s time", rekla je Nataša i dodala da je ubrzo nakon toga poželjela posvojiti dijete, međutim, njen tadašnji suprug nije bio spreman na taj korak. S vremenom su se udaljili, a onda i razveli.
Zatim je donijela drugu odluku kojom je odlučila promijeniti smjer svog života: "Nakon dugog razdoblja samovanja i neuspješnih ljubavi, smatrala sam da je svemu kraj, tada sam si rekla 'ma sada ću putovati i okrenuti se drugim životnim pričama, nisam ni prva ni posljednja bez djece i supruga'. Tada mi je opet sinula ideja da usvojim dijete. U tom razdoblju sam se počela raspitivati, tragati, što, kako, gdje, koliko se čeka, mogu li sama posvojiti dijete i tako me put odveo do Aljmaške crkve, uđem i stanem kraj ikone Sv. Petke i pomolim se iz srca i duše da usliši moje molitve i da dobijem svoje dijete (misleći na posvajanje), jer gazim već i 40-te i nema više teoretske šanse za drugi način jer sada i priroda čini svoje, ali čudni su putovi Gospodnji, što bi rekli stariji. U društvu u kojem sam se kretala, upoznala sam svog sadašnjeg supruga. Kako je pokazivao simpatije i bio jako uporan i odlučan u svojoj namjeri, odlučila sam mu dati priliku, u nadi da ću barem u svom životu imati ljubav od muškarca, ako ću biti uskraćena za ljubav djeteta."
Čudo se ostvarilo u 42. godini
Nakon dugogodišnje patnje, došlo je vrijeme i za lijepe vijesti: "I tako ja u tom trenutku imam 42 godine, ciklus mi počinje kasniti i osjećala sam mučnine, ali opet, s obzirom na to da sam u mladosti imala problem sa želucem, sve sam to pripisivala starim boljkama i početku menopauze. Otišla sam kod doktora na pregled i rekla mu tegobe nakon čega me poslao na preglede kod ginekologa koji mi je odmah preporučio ultrazvuk radi preventive da pregleda je li sve u redu. Gleda i diktira sestri 'miom na maternici na prednjem zidu, ima i jedna cistica na desnom jajniku', bilo mi je jasno, eto odakle muke koje imam. I kako doktor ne prestaje pričati, u jednom trenutku kaže: 'sve je ovo ok, ali vi ovdje imate i jednu lijepu veliku bebu!' Ma ne vjerujem svojim ušima! 'Jeste li sigurni', pitam ga, a sestra mi okreće monitor, imam što za vidjeti i čuti. Srce moje bebe udara najjače što može da svojoj mami pokaže da je zaista tu."
"Prvo što mi je prošlo kroz glavu, hoće li taj miom i cista, smetati mojoj trudnoći, plodu? Liječnik me uvjerava da neće jer je beba na drugom kraju maternice i da će sve biti ok. Pitala me je tada hoću li zadržati bebu, a ja mislim 'naravno, na druge stvari ne želim ni misliti'. Iz ordinacije sam izašla sretna, radosna, u nevjerici da je zaista to tako lako, a meni godinama bilo tako teško. Željela sam vrisnuti iz sve snage od sreće, da cijeli grad zna", prisjetila se Nataša.
Zatim je dodala: "Jedva sam dočekala to reći svojim kolegicama, prijateljima i suprugu, iako nisam bila sigurna kako će moj suprug na to reagirati jer se i on oporavljao od razvoda i ima već dvoje djece, ali vjerujte mi, isto tako sam znala da s njim ili bez njega, ja ću to dijete roditi, prije svega sebi i svojoj želji još iz mladosti da se ostvarim kao majka. Kakav je to osjećaj ne možete ni zamisliti, sve što znam, znam da to malo biće ne dam ni za što na svijetu. Sjećam se da sam suprugu tada rekla da ću razumjeti ako mu ne odgovara da ima bebu, da može otići, da ga nikad neću opterećivati s time, međutim, hvala Bogu, sve je bilo u najboljem redu. On je to prihvatio uz osmijeh, kao i ja sama. Moja majka, brat i prijatelji prihvatili su novonastalu situaciju na najbolji mogući način, bili su uz mene i dijelili moju sreću sa mnom."
Rizici trudnoće u 40-ima
Nataša je pričala i o rizicima trudnoće u 40-ima: "Nijednog trenutka nisam pomislila hoću li moći tu trudnoću iznijeti jer sam znala da mogu. Što se tiče tegoba, zaista nisam imala nikakve tegobe, čak nisam bila ni prohtjevna trudnica, samo sam uživala u svojoj trudnoći, pričala svojoj bebi i čekala dan kada ćemo se upoznati. Na ultrazvuku je bilo sve dobro, osobito nalaz na Downov sindrom. U osmom mjesecu sam dobila višak plodne vode uzrokovan gestacijskim dijabetesom, no to me nije ni najmanje uplašilo, jedino što sam morala do porođaja biti u klinici za ginekologiju, gdje sam provela tri tjedna. Nakon tog perioda, doktori su odlučili da se ranije porodim, odnosno tako je beba zahtijevala. Porodila sam se carskim rezom i to je, hvala Bogu, prošlo sve kako treba. Na svijet sam donijela lijepu zdravu djevojčicu i tu mi se želja ispunila, dobila sam moju Lady Di, moju Dajanu!"
"U svemu sam uživala, ništa mi nije teško padalo. Iako se u narodu govori da što je trudnica starija, to joj je teže oporaviti se, a ja sam se zaista brzo oporavila, u želji da mogu biti što više oko bebe. Nijednog trenutka me nije plašilo kako ću i što ću, hoću li se snaći, nas dvije smo napravile naš mali svemir. Uživamo kada smo zajedno, savršeno se razumijemo", objasnila je.
Prednosti majčinstva u poznim godinama
Pričala je i o manama majčinstva u 40-tima: "Mane s moje točke gledišta ne postoje. Bitno je da ste za tu ulogu zaista spremni i vedri duhom, nije bitno koliko godina imate. Ja sam imala osjećaj kao da mi je 30. Ipak, u mojim godinama znate prave vrijednosti, posvećeni ste svom djetetu u svakom smislu, u svakom trenutku. Ne kažem da su mlađe majke u nekom strahu, ali valjda nakon toliko godina života, vi onda možete cijeniti svaki trenutak s vašom bebom. Nemate napadaje panike ako je bolesno, ako je palo, ako plače, a tako i oko odgoja postavljate jasne granice i limite. Vodite računa o sebi, o svom fizičkom i mentalnom zdravlju jer ćete svom djetetu trebati još dugo."
"Zato što znam kroz što žene zaista prolaze u tom iščekivanju i nadanju da će se ostvariti kao majke, želim im poručiti da znaju da nisu same! Ima jako puno žena s istim problemom. Nemojte nikad odustajati jer život za sve ima svoje razloge. Ako dobijete svoje prvo, drugo dijete u zrelijim godinama ne plašite se, grlite ih, mazite, uspavljujte kada god to traže. Nećete ih razmaziti, samo ćete napraviti bolju emotivnu konekciju. Nemojte se libiti, kad god ste u prilici reći im da ih volite. Da je teško odgajati dijete u ovom ludom vremenu, teško je, ali imamo samo jedan život i u njemu trebamo uživati i dijeliti ljubav svakog dana. Trebamo biti zahvalni na svemu jer djeca brzo rastu i sutra trebaju ostati iza nas i nastaviti kroz život kao da smo uz njih", poručila je Nataša za Blic.
