Gabriella Morley i njen partner Matthew Dalton izgubili su svoju bebu u 39. tjednu trudnoće, zbog bolesti za koju rijetko tko uopće zna, a sad su svoju priču odlučili podijeliti sa svima kako bi budući roditelji znali da ne smiju ignorirati svrbež u trudnoći, koliko god se na prvu činio kao nešto potpuno uobičajeno i bezazleno.

Naime, Gabrielle je oboljela od kolestaze u trudnoći, bolesti koja se ponekad javlja u kasnijim periodima trudnoće, a manifestira se u obliku svrbeži posebice po rukama i nogama. U kratkim crtama, kolestaza je stanje do kojeg dolazi zbog prestanka protoka žuči iz jetrenih stanica, a s obzirom da u većini slučajeva takozvana intrahepatična kolestaza u trudnoći može biti opasna za bebin razvoj, liječnici preporučaju raniji porod. Ipak, Gabrielle svrbež nije smatrala nekim previše ozbiljnom znakom, već je mislila da se radi o najobičnijoj alergiji, i zbog toga nikad svom liječniku nije prijavila što je muči.

Do 39. tjedna s Gabriellinom je trudnoćom sve bilo u najboljem redu i dijete se dobro razvijalo, a zatim je jedan dan, dok su ona i suprug kupovali neke sitnice za bebu, osjetila kako se beba taj dan još ni jednom nije pomaknula. Sljedećeg su jutra otišli u bolnicu, gdje su im liječnici rekli onu najtužniju moguću vijest; njihova je beba bila mrtva. Gabriella je otada pokušavala iz glave izbrisati ovaj strašan događaj, ali ovo ju je traumatično iskustvo u isto vrijeme i ohrabrilo da o svemu javno progovori i upozori ostale buduće roditelje.

Nakupljena kiselina bila je kobna za njihovu nerođenu djevojčicu

Liječnici su kasnije otkrili kako je malena Poppy umrla od srčanog zastoja, nakon što se otrovala visokom količinom kiseline koja se nalazila u tijelu njene majke. A do tog je skupljanja viška kiseline došlo upravo zbog gore spomenutog poremećaja povezanog s radom jetre, intrahepatične kolestaze.

"Ovo je iznimno rijedak poremećaj, ali smatram da više žena i budućih majki mora znati što on predstavlja. Ne želim da više itko mora proći ovo što smo mi prošli. Gubitak Poppy bio je najtraumatičnije i najgore iskustvo u mom dosadašnjem životu. Ni jedna majka ne bi trebala proći ovo što sam ja prošla; da u trbuhu devet mjeseci nosi svoje dijete, a zatim iz bolnice izađe bez njega. Ali ovakve se stvari događaju i ljudi o njima moraju više razgovarati.

Nakon 39 tjedana i dva dana trudnoće, bila sam u šopingu s Mattyjem kako bismo kupili još neke sitnice koje su nam bile potrebne, a zatim sam se sjetila da se tog dana moja beba još ni jednom nije pomaknula. Nakon što smo se vratili doma i nakon što sam se istuširala, osjetila sam slabašne udarce. Pomislila sam da je to sigurno moja beba, pa sam se malo smirila i zaboravila na paniku, no danas smo svjesni da je vjerojatno bila riječ samo o mojoj posteljici.

Sljedećeg jutra i dalje nisam mogla osjetiti bebine udarce, pa smo otišli u bolnicu gdje su nas odmah poslali na ultrazvuk. Nakon tolikih odlazaka na ultrazvuk u bolnicu već sam napamet znala gdje joj se nalazi srce, ali tog puta ništa nije kucalo... Okrenula sam glavu, a babica koja je bila s nama u sobi otrčala je po maramice. U tom sam trenutku znala što se događa. Doktor se okrenuo prema nama i rekao: 'Jako mi je žao, ali ne mogu vidjeti ni čuti otkucaje srca vašeg djeteta.'

'U sebi sam nekako uspjela zadržati vrisak, a zatim sam samo buljila van, kroz prozor'

Sjećam se da sam na silu u sebi zadržala snažan vrisak, a zatim sam osjetila nekakvu čudnu tišinu i jedino što sam mogla je buljiti van, kroz prozor. Matty je stajao pored mene, čvrsto me držeći za ruku, a glavu je spustio na prsa i počeo plakati. Sve to skupa jednostavno mi se nije činilo stvarnim. Kad smo izašli iz sobe gdje smo obavljali ultrazvuk, u drugim sam sobama čula otkucaje srca ostale djece i jednostavno sam se slomila. Nikad ni ne pomislite da se takvo što može dogoditi baš vama.

Također, činjenica da ću morati roditi svoju mrtvu kćerkicu bila je još užasnija. Danas se baš i ne sjećam cijelog tog traumatičnog iskustva. Pokušala sam nekako blokirati sjećanje na to jer me jednostavno previše slomilo. Kad mi je vodenjak puknuo, užasno sam se prepala. Oduvijek sam mislila kako će mi to biti jedan od najsretnijih trenutaka, ali s obzirom na to da sam znala kako naša beba više nije živa, bilo mi je stvarno preteško. I taj je porod bio najtužnija i najstrašnija situacija u kojoj sam se ikada u životu našla. Rodila sam svoju kćerkicu uz zvukove skladbe Pachelbel's Canon in D, a to je jedna od najljepših, ali i najemotivnijih skladbi koje sam u životu čula.

Sjećam se da me Matty pogledao i rekao: 'Djevojčica je.' Zvuk koji sam ja tada proizvela bio je užasavajuć, nikad u životu nisam čula nešto slično tome. Bilo je to zapravo jedno od najgroznijih iznenađenja ikad. Oduvijek smo htjeli imati djevojčicu... Stavili su mi je na prsa, ali ja je jednostavno nisam mogla ni pogledati. Nisam mogla razumijeti kako moje dijete, koje je u meni raslo devet mjeseci, sada nije niti plakalo niti se pomicalo. Oko nas je bila samo tišina", ispričala je Gabriella.

Osim jutarnjih mučnina i povremene žgaravice, njena se trudnoća najnormalnije razvijala i dijete je bilo zdravo

Kad je par tek saznao da će dobiti dijete, već su bili isplanirali veliko putovanje Europom, a unatoč tome što je Gabriella bila iznimno uzbuđena zbog spomenutog putovanja i unatoč tome što je silno htjela ostati do kraja, izdržala je samo dva tjedna, a zatim su se morali vratiti kući zbog toga što ju je uhvatila užasavajuća i ekstremna jutarnja mučnina koja nije jenjavala.

No, osim što je tijekom čitave trudnoće osjećala mučninu, kod Gabrielle se nisu javili nikakvi drugi neuobičajeni simptomi, a njena se beba razvijala zdravo i normalno. Ipak, tijekom trudnoće Gabriella je osjećala lagani svrbež po tijelu, no sve je tada pripisala rastezanju kože do kojeg dolazi za vrijeme trudnoće i zapravo joj se to nije činilo toliko alarmantnim, s obzirom da se kod mnogih trudnica za koje zna javljalo nešto slično, a na kraju je sve bilo u najboljem redu.

No, taj je svrbež, kako se kasnije ispostavilo, ustvari bio simptom bolesti intrahepatične kolestaze u trudnoći, tijekom koje, kako smo i ranije spomenule, dolazi do zastoja protoka žučinih kiselina iz jetrenih stanica u crijeva, a te kiseline mogu biti smrtonosne za nerođeno dijete.

"Osim jutarnjih mučnina i povremene žgaravice, moja se trudnoća razvijala sasvim normalno. Dijete se zdravo i normalno razvijalo i na svakom je ultrazvuku sve bilo u najboljem mogućem redu. Trbuh me s vremena na vrijeme svrbio, ali sam to pripisala rastezanju kože. Nikad nije bilo toliko grozno da bih se zbog toga zabrinula, ali ispostavilo se da je svrbež bio uzrokovan poremećajem koji je na kraju otrovao našu Poppy", prisjetila se Gabriella.

Otvoreno i iskreno priča svoju priču kako bi upozorila ostale buduće roditelje da nikad ne ignoriraju znakove, koliko god im se oni možda činili nevažnima

Nakon što je Poppyno tijelo tri dana bilo u takozvanoj 'hladnoj' sobi u bolnici, roditeljima je dopušteno da je odvedu kući, kako bi joj mogli pripremiti dostojanstveni posljednji ispraćaj. No, to je bilo još jedno u nizu traumatičnih iskustava s kojima su se Gabriella i njen suprug u toliko kratkom roku morali suočiti. Nažalost, njihove kćerkice više nema i nikad zapravo nisu dobili priliku upoznati je i gledati je kako raste, ali Gabriella sada baš zbog toga i zbog sjećanja na svoju kćerkicu s drugima dijeli svoju potresnu priču, kako bi buduće roditelje upozorila da obraćaju pozornost na sve znakove koji im se učine imalo sumnjivima ili neuobičajenima, koliko god oni na prvu možda bili 'mali'.

"U tome što otvoreno progovaram o Poppy zapravo pronalazim najveću utjehu. Kad plačem, nekako mi je lakše. Ljudi me pitaju ne čini li me to što njene fotografija držim u kući još više uznemirenom, ali to zaista nije istina. Ona je oduvijek bila i bit će moja prekrasna djevojčica i želim da je se i ja i drugi zauvijek sjećamo. Ne bi trebao biti toliki tabu što mame, koje su izgubile svoju djecu, žele pričati o njima. Iako naših klinaca možda više nema, mi smo i dalje njihove majke i i dalje ih volimo", poručila je hrabro Gabriella.

Izvor: Romper