Najnoviji tragovi mogli bi napokon razriješiti misterij kraljevskoga ubojstva starog više od 500 godina - a zaključak glasi: skrivio ga je, ni manje ni više, nego sam kralj, glavom i bradom!
Rikard III. okrunjen je engleskim kraljem 1483. godine, a već se dugo sumnja da je prijestolje stekao hladnokrvnim smaknućem dvojice mladih nećaka koji su mu stali na put - Eduarda V., koji je imao nepunih 13 godina, i 9-godišnjega Rikarda, vojvode od Yorka.
Nakon smrti kralja Eduarda IV., Rikard III. je preuzeo vlast i zatvorio djecu u Londonsku kulu. "Nikad ih više nisu vidjeli žive", stoji na mrežnoj stranici Povijesnih kraljevskih palača Ujedinjenoga Kraljevstva.
Kružile su glasine da je upravo Rikard naredio smrt mladih prinčeva, a otkriće prethodno nepoznatog "unutarnjeg izvora" dodatno je osnažilo sumnju u monarhovu krivnju, napisao je u novoj studiji Tim Thornton, profesor povijesti na Odsjeku za povijest, engleski, lingvistiku i glazbu Sveučilišta Huddersfield u Engleskoj.
Smjestio ih u Kulu 'radi svoje zaštite'
Dramatična priča o takozvanim Prinčevima u kuli - "vjerojatno najvećem misteriju u britanskoj povijesti" - dogodila se u pozadini strahovitih političkih previranja i građanskoga rata u Engleskoj, poznatoga kao Rat ruža, pojasnio je Thornton za Live Science.
Od 1455. do 1485. godine, dvije suparničke grane iz dinastije Plantagenet - koje su uključivale četiri obitelji, odnosno kuće - borile su se za britansko prijestolje. Eduard IV vodio je kuću Yorka (predstavljenu bijelom ružom) protiv kuće Lancaster (sa simbolom crvene ruže), na čijem je čelu bio njegov rođak, kralj Henrik VI.
Eduard je na kraju dobio prednost i postao kraljem; Henrikov sin i nasljednik ubijen je u bitci 1471. godine, a Henrik je umro kasnije iste godine za vrijeme zatočeništva u Kuli, navodi HRP. Dok je kuća Yorka dotad imala kontrolu, uskoro se prolilo više krvi kada je Rikard (posljednji kralj Yorka i posljednji Plantagenet) dao vlastitu ponudu za krunu, izvijestio je Thornton 28. prosinca 2020. u časopisu Udruge povjesničara.
Eduardovom smrću Rikard je imenovan lordom zaštitnikom njegova nasljednika. U svojim prvim aktima zaštite Rikard je uvjerio Parlament da proglasi sinove mrtvoga kralja nelegitimnima; pogubio je mlade Eduardove pristaše; princa je smjestio u Kulu "radi svoje zaštite"; i naredio je zatočenje mladoga Rikarda. Javno viđanje dječaka prestalo je, a neki su pretpostavljali najgore - da su prinčevi ubijeni.
Pisalo se da je sve 'zlobna propaganda'
"Nakon što je Rikard III. u kolovozu 1485. poražen i ubijen u Bosworthu, javnost ga je sve više povezivala sa smrću prinčeva", rekao je Thornton. No, te su poveznice bile temeljene na spekulacijama, a mnogi detalji o sudbini prinčeva ostali su neotkriveni, poput toga kada su i kako umrli. Optužbe su uključivale: utapanje, trovanje, gušenje, izgladnjivanje i 'neki nepoznati način nasilnoga uništenja", izvijestio je Thornton.
Je li Rikard uistinu bio ubojica? Neki povjesničari tvrde kako kralj nije imao razloga narediti ubojstvo prinčeva, govoreći da su takve priče zlobna propaganda koju su njegovi neprijatelji ovjekovječili.
Međutim, ovaj stav zanemaruje jasne motive i sumnjive okolnosti, poput slučajnog nestanka dječaka u vrijeme kada je Rikard zasjeo na prijestolje, "kada je, izravno ili neizravno, imao priliku i vjerojatno motiv ukloniti potencijalni fokus s protivnika njegove moći". Ali, ovo su neizravni dokazi i do sada su ostavljali dovoljno prostora za osporavanje zbog središnjega izvještaja o ubojstvu.
Jedno od najdojmljivijih djela u kojima se argumentira kraljeva krivnja jest "Povijest kralja Rikarda Trećeg" autora Thomasa Morea. Objavljena nakon pogubljenja Morea od kralja Henrika VIII. godine 1535., u knjizi se ocrtava "koherentna i detaljna pripovijest o ubojstvima, uključenome osoblju i zapovijedima", napisao je Thornton u studiji.
Shakespeare je preuzeo istu teoriju
More je u svojim zapisima pružio "precizan posredni detalj" koji opisuje kraljevo imenovanje Jamesa Tyrella, člana užega kruga kralja Rikarda, da okonča život prinčeva. Tyrell je tada naredio svomu konjaniku Johnu Dightonu i čuvaru tornja Milesu Forestu da izvrše ubojstva, izvijestio je Thornton.
Prema Moreu, Dighton i Forest ušli su u spavaonicu prinčeva kasno navečer te ugušili usnule dječake jastucima od perja. U stoljećima koja su slijedila, Moreova knjiga "brzo je postala dominantna priča o Rikardovu oduzimanju prijestolja i sudbini mladih prinčeva".
O tome dovoljno govori činjenica da je William Shakespeare u svojoj drami "Rikard III" naslovnoga antijunaka prikazao kao očajnog, krvožednog tiranina. Ali, More nikada nije otkrio tko mu je ispričao te grozne detalje.
'Propjevali' su sinovi ubojice?
Thorntonova studija sugerira da su izvori ovih podataka bili - sinovi jednoga od ubojica. O Dightonu i Forestu malo se zna, a obojica su već bili mrtvi kada je More počeo pisati svoju knjigu o navodnim ubojstvima. Međutim, Forest je imao dvojicu sinova - Eduarda i Milesa - koji su u to vrijeme još bili živi.
Štoviše, obojica su bili favorizirani članovi dvora kralja Henrika VIII. tijekom ranih desetljeća 16. stoljeća, a to bi ih svrstalo u iste društvene krugove kao i Morea, otkrio je Thornton.
"More je imao izravan pristup sinovima čovjeka koji je bio u Kuli s prinčevima 1483. i za kojega More kaže da je bio glavni ubojica", objasnio je. Novo otkriće pruža vjerojatan izvor za Moreove tvrdnje da je kralj Rikard III. dao izvornu naredbu za pogubljenje prinčeva, rekao je Thornton.
Ovi dokazi otvaraju snažnu mogućnost da su Eduard i Miles mlađi bili kanal za informacije o ubojstvima, koje su im dali njihovi otac ili majka, napisao je Thornton u studiji.
"Daleko od toga da je riječ samo o propagandi ili naknadnome povezivanju ranijih nejasnih priča; Moreova se priča stoga potencijalno temeljila na vrlo neposrednom pristupu članovima obitelji jednoga od navodnih ubojica", zaključio je povjesničar.
