Kada se dobre poznavatelje pomorstva u svijetu upita koji je najpoznatiji ikada izgrađeni brod za kružna putovanja, svi će među vodeće, a većina kao najboljeg, spomenuti brod FRANCE. Njegova elegantna pojava i impresivna veličina, uz sav za to primjereni luksuz, svugdje je u svijetu izazivala divljenje i poštovanje, a njegov je dolazak u svakoj luci bio izuzetno svečani događaj koji se pamtio još dugo nakon toga. Tako su prošle i tri njegove nezaboravne posjete Dubrovniku, 1968., 1969. i 1971. godine. Najelegantniji je lajner transatlantik - kruzer koji je ikada bio u Dubrovniku, a do 2004. je bio i najduži putnički brod na svijetu sa svojom impresivnom duljinom od 315,66 metara, piše Dubrovački dnevnik.
FRANCE je sagrađen po ugovorenoj cijeni od 80 milijuna USD u brodogradilištu Chantiers de l'Atlantique u St. Nazaire kao lajner transatlantik. Kuma broda je bila Yvonne de Gaulle, supruga francuskog predsjednika. Prvu je vožnju imao 3. veljače 1962. godine između Le Havra i New Yorka u zamjenu za islužene lajnere ILE DE FRANCE i LIBERTE. Na pretpremijernoj plovidbi za novinare i poslovne partnere prema Kanarskim otocima sudbina je odlučila da se putem mimoiđe baš s brodom LIBERTE na njegovom posljednjem putovanju za rezalište.
Iako je projekt velikog putničkog broda odavno planiran kao odgovor na britanske i američke lajnere, osobno ga je potakao sam predsjednik države general Charles de Gaulle kao melem na ranu nakon gubitka Alžira, do tada najznačajnije francuske kolonije. Demoraliziranoj je naciji trebalo vratiti poljuljani ponos izgradnjom u domaćem brodogradilištu u svijetu najvećeg i najmoćnijeg putničkog broda.
Revolucionaran način gradnje
Revolucionaran je bio i način gradnje. Bilo je to izradom velikih brodskih sekcija u okolnim gradovima (Orleans, La Ciotat, Le Havre, Lyon i Lille ) te njihovim spajanjem u St. Nazaireu u jedinstvenu cjelinu, metodom koja je danas uobičajena u gradnji brodova. U tom okruženju zaplovio je FRANCE, posljednji francuski državni, ali doista moćni brod kao treći u povijesti ovoga prestižnoga imena.
Nažalost, početak eksploatacije nije bio baš impresivan, jer je to bilo vrijeme velike ekspanzije prekooceanskog zračnog prometa. FRANCE nije nikada na putovanjima za New York svome vlasniku kompaniji CGT (Compagnie Generale Transatlantique) poznatijoj po imenu French Line, donio zaradu, već konstantno gomilao značajne gubitke, a njih je zbog nacionalnog prestiža pokrivala francuska vlada. Malo se luka u svijetu moglo pohvaliti njegovom posjetom, jer je doista rijetko plovio na kružnim putovanjima. FRANCE je u svojoj impresivnoj karijeri 377 puta preplovio Atlantik s ukupno 588024 putnika i obavio 93 kružna putovanja na kojima je ugostio dodatnih 113862 putnika.
Zbog niza energetskih kriza i znatnog povećanja cijena nafte, francuska Vlada 1974. godine konačno je odlučila otkazati subvencioniranje nerentabilne transatlantske linije, i to samo 12 godina nakon izgradnje i njegovih isplovljenih 1.860.000 nautičkih milja. CGT je zbog toga odlučio brod poslati u prijevremenu mirovinu. To je uskoro i učinio, te je FRANCE otišao u raspremu nakon posljednje plovidbe iz New Yorka za Le Havre 12. rujna 1974. godine. Brod je to jutro doplovio do luke Le Havre, ali u nju nije i uplovio jer je sindikalno organiziranih 800 članova posade, zbog gubitka posla, odbilo privezati brod uz dok, te su brod usidrili ispred grada. Oko 1300 putnika i njihova prtljaga su na kopno prebačeni unajmljenim trajektima. FRANCE je ostao na sidrištu do 10. listopada kada je posada konačno popustila i dozvolila vezivanje broda uz obalu. Tu u raspremi FRANCE ostaje gotovo punih pet godina.
Brodaja i promjena ime
Neočekivano 1979. godine FRANCE je za samo 18 milijuna USD kupio poznati norveški brodar Norwegian Caribbean Line koji mu je uz negodovanje brojnih patriotski nastrojenih Francuza promijenio ime u NORWAY. Umjesto tradicionalne crne, Norvežani pituravaju brod u tamno plavu boju koja postaje njegovim novim prepoznatljivim obilježjem. NORWAY je za cijenu od 80 milijuna USD temeljito rekonstruiran za novu namjenu u Hapag-Lloyd brodogradilištu u Bremerhavenu kojeg napušta 30. travnja 1980. na putu za Oslo, svoju novu matičnu luku.
Odatle je otplovio preko Southamptona i New Yorka za Miami gdje započinje kružna putovanja za oko 2500 putnika koliko ih je u svojim prostranim udobnim kabinama od tada mogao smjestiti. Četiri godine poslije, parne CEM- Parsons turbine ukupne snage nevjerojatnih 160 000 KS na 4 propele su reducirali na 80 000 KS i pogon na dvije propele. Smanjenjem snage parnih turbina za pola uštedjeli su na potrošnji goriva 50 posto, ali su i brzinu od 31 čvora ekonomične brzine vidno smanjili.
Dana 25. svibnja 2003. luci Miami na Floridi došlo je do eksplozije kotla, u kojoj je poginulo sedam članova posade, a 17 ih je ozlijeđeno, dok od putnika nitko nije stradao. Norveški brodar brod NORWEY tegli preko Atlantika u Bremerhaven. Razmišljalo se o popravku parnih turbina, ali je ipak ostao u raspremi pune tri godine. Uglavnom na dugo putovanje NORWAY je krenuo u teglju oko Rta Dobre Nade prema Dalekom istoku u namjeri da postane stacionirani brod – kockarnica u luci Singapore.
U rezalištu brodova u Indiji
Dugo vremena se nije ni znalo gdje se nalazi sve dokle NORWAY pod novim imenom BLUE LADY nije završilo na sidrištu rezališta brodova Alang u Indiji gdje se posljednji put usidrio 15. kolovoza 2006. godine. Zbog velike količine azbesta i drugih toksičnih materijala ugrađenih u brod, a koji su opasno prijetili zagađenju okoliša, brod je dugo vremena ležao nasukan na plažama Alanga. O njegovoj su sudbini nakon tužbe raznih ekoloških organizacija dugo vijećali indijski sudovi i tamošnje lokalne vlasti. Konačno je, nakon pravomoćne presude Visokog indijskog suda, 4. prosinca 2007. godine odrezan vrh njegovog pramca, čime je simbolično započelo rezanje BLUE LADY kao posljednje faze u životu jednog od najpoznatijih putničkih brodova koje je naš svijet ikada vidio.
Tako je sa svjetskih mora za sva vremena nestala jedna prava ljepotica kojoj su se i brojni Dubrovčani mogli diviti na za njih posebno organiziranim posjetama brodu FRANCE na gruškom sidrištu. Na brod se bez posebne provjere brodskim tenderom mogao prevesti doslovno tko je god to zaželio i pregledati ga po izboru bez ičije pratnje jer sigurnosne mjere u to vrijeme, koliko god to danas čudno zvučalo, gotovo uopće nisu ni postojale.
FRANCE je tri puta posjetio gruško sidrište. Prvo uplovljenje je bilo 8. travnja 1968. godine, a otplovio je prema Siracusi, drugo 4. travnja 1969. kada je otplovio prema Trstu, a posljednje 17. travnja 1971. kada konačno ponovo odlazi prema Siracusi i u naše se vode nakon toga više nikada ne vraća. Sva tri puta se usidrio u 6:00 sati ujutro, a otplovio bi navečer u 20:00 sati.
Na dvije fotografije iz osobne kolekcije može se vidjeti elegantni brod France na sidrištu između Dakse i Lokruma. Tu je i kartolina iz osobne kolekcije pod imenom NORWAY gdje se vidi da su ga nadogradili i time je izgubio svu eleganciju. Brod je izgubio i na snazi pogona te je ovaj nekad jako lijepi brod postao pomalo ružan i spor. Ipak, njegova potrošnja se morala reducirati smanjenjem brzine i nadogradnjom kapaciteta za što bolje uživanje putnika. Tu je i fotografija na kojoj se vidi odrezani vrh prove točnog datuma 4. prosinca 2007. a tada je službeno započelo njegovo rezanje. Taj odrezani vrh prove je prodan na javnoj dražbi i javno je postavljen u Parizu s njegovom izvornom crnom bojom trupa.
Radnici rezališta u Alangu – Indija gledaju drugačije od nas koji smo povezani s morem i brodovima te je njima rezanje broda izazov i oni mu prvo odrežu kako oni kažu nos da bi mu tako pokazali da je poražen i odmah nakon nekoliko minuta kreće invazija jeftine radne snage tako da se svakodnevno vidi kako brod pomalo nestaje. Prvo se s broda skidaju vrijedne stvari koje se na javnim dražbama odlično prodaju, a onda idu mesing, bakar, i ostali plemenitiji metali te sami čelik. Gledao sam malo cijene tone čelika koje plaća rezalište prema brodarima te je ono veoma promjenjivo što zavisi o potražnji čeličana, a one su u zadnjih 20 godina bile od 150 do 590 dolara po toni.
