Cijeli život borila se s pretilošću i u 36. godini konačno riješila uhvatiti se ukoštac s kilogramima. Pokazalo se da su oni bili tek vrh sante.
Martina je pristala javno podijeliti svoje iskustvo i hvala joj na tome. Nadamo se da će mnoge koji se nalaze u sličnoj situaciji potaknuti na promjene. Svi imamo materijala na kojem treba raditi - bili to kilogrami, odnosi, samopoštovanje ili nešto drugo.
(FOTO: Privatni album)
Za početak - naći početak
"Je li ovo još jedna tužna priča o debelom djetetu, izraslom u debelu adolescenticu sazrelu u debelu ženu koja – jadna – mora živjeti na listu salate kako bi kupila traperice manje od veličine šatorskog krila? Pa… površni promatrač bi možda i odgovorio potvrdno, ali nije. Moja priča može početi ovom rečenicom, ali crtu sam podvukla pred onim dijelom „jadna“.
I nije tužna! Dapače, smatram se vedrom osobom. Debljina je samo jedan od kamenčića u mozaiku koji me čini. Taj kamenčić je oduvijek zapravo bio moja grota, koja je više smetala drugima nego meni samoj. Fizički aspekti problema debljine bili su puno manji od onih psiholoških. Temperamentni mediteranski karakter koji ide ruku pod ruku s tvrdoglavošću i dišpetom nije nikada dopuštao da okolina primjećuje koliko bole primitivni komentari na račun debljine i više ili manje svjesno proračunata interakcija sa mnom u bilo kakvom pogledu. O ovome bih vam mogla pričati unedogled.
(FOTO: Privatni album)
Kako se to sebi bude važan?
Jedno mogu sa sigurnošću reći, a to je da svatko od nas ima „kostura u ormaru“ koji zaobilazi u širokom luku. Onaj tko vam kaže da ga nema, laže. Samoga sebe ili druge – nebitno. Moj kostur je debljina, koliki god to oksimoron bio! Trebalo mi je 36 godina, ali zasukala sam rukave i odlučila porazgovarati s njim, suočiti se i sprijateljiti. U odnosima s ljudima nemam nerazriješenih pitanja pa tako ih ne želim imati ni sama sa sobom. Da, velik je to posao.
Što je bio prijelomni trenutak i kada sam odlučila postići zdravstveno prihvatljiviju težinu? U trenutku kada sam lupila glavom o zid. Jako i bolno. I opet ne fizički (zdravstveno stanje i odjeća), nego psihički i duhovno. Splet okolnosti iz različitih životnih sfera doveo me do bolne spoznaje da sam svima bila na raspolaganju osim sebi. Svima oslonac, osim sebi. Za sve sam imala razumijevanja i vremena osim za sebe. I u jednom trenutku ostaješ sam. Sigurno ste ne jednom čuli da ako sebi ne ugodiš, nećeš moći ni drugima. Donesite odluku! Budite sebi prvi! Aha… lakše reći, nego postići. U tom trenutku praznine donijela sam odluku – sada ćeš malo biti sebi prva. Super. Ali kako? Svašta sam u životu učila i naučila, ali ovo nisam i nisam znala kako se to sebi bude važan. Pala je odluka o promjeni prehrane. To mi se činilo nekako dovoljno dobro za početak, nešto za što se mogu uhvatiti.
(FOTO: Privatni album)
42 kilograma manje
Kao pravi učitelj i štreber, sustavno sam prionula proučavanju svega dostupnog. Znala sam samo jedno – ne želim privremenu dijetu koja ima početak i kraj, koja mi nameće zabrane, zbog kojih ću bankrotirati i naručivati hranu iz tropskih krajeva, zbog kojih ću u suzama zaspati maštajući o tiramisuu i piškotama natopljenih rumom (OK, ta suza ipak krene, ali je obrišem kockicom tamne čokolade pa je malo manje slana). Željela sam nešto trajno i provedivo zauvijek. Tada sam na internetu upoznala mladu diplomiranu nutricionistkinju i činilo se da ona ima rješenje upravo kakvo sam zamišljala. Kliknule smo na prvu, a njezina stručnost i moja ustrajnost dovele su do rezultata od - 42 kilograma u godinu i pol.
Sve se to događalo u najizazovnijoj godini moje poslovne karijere kada sam učila nove stvari, radila desetak sati na dan, balansirala između puno više odgovornosti i novih odnosa, nego što je bilo planirano, nosila često i dva dnevna obroka u zdjelicama pa nakon posla i kratkog odmora obuvala tenisice i bacala se na orbitrek ili jurila u brzu šetnju. Ovo naglašavam da sasiječem svaki izgovor o vremenu. Ali baš svaki!
(FOTO: Privatni album)
Razočarat ću vas
Nema čarobnog štapića. Nema univerzalnog jelovnika i plana fizičke aktivnosti. I upravo je to bilo ono što mi je trebalo – konačno je ta pozornost bila usmjerena onoj zanemarenoj meni. Pozornost nutricionistkinje koja me je prepoznala, razumjela i istodobno bila odrješita i nježna i pozornost mene koja konačno upoznajem samu sebe. Ovo zvuči jako self-heplovski, jako sebično, ali nije. Vrlo je realno. Sjećate se onog kostura koji sam spomenula? Imate ga. Kada si ga priznate, do vas će doći ova rečenica o prepoznavanju sebe.
I kako to izgleda danas? Danas sam još na putu nekakve ne strogo zacrtane slike o sebi kakva bih voljela biti. Točnije, kakva oduvijek osjećam da jesam. Ovo će pretili jako dobro razumjeti! Nikad se ne vidiš realno. Znaš da debljina nisi ti i da ispod kilograma i kilograma sala doista jest osoba sa svim svojim darovima i kvalitetama. To znaš ti i malobrojni oko tebe. Ponekad i obitelji i prijateljima tvoje salo zamuti vid.
Na početku svoje nove avanture, na svoj 36. rođendan, nosila sam traperice broj 54. Danas sam u broju 44 i svejedno u dućanu prvo posegnem za jednim od najvećih brojeva. Proći će još neko vrijeme dok se ne budem mogla realno vidjeti u zrcalu.
Uz to što su mi zanimljive promjene na meni, još su mi zabavnije one oko mene. Neki me ne prepoznaju dok ne progovorim, neki se još uvijek čude, neki su toliko ponosni da su nezamislivo gorljivi navijači (hvala svima takvima, neprocjenjivi ste mi!), dok ima i onih „nemoj ni slučajno više!“ (čitaj: „Joj i ja bih isto skinuo, ali ako može da sve ostane po starom…“). Odjednom otkrivaju moje vještine. Ne, nisam se promijenila. Oduvijek je to tu sa mnom, samo niste obraćali pozornost.
Učiteljica sam. Često sam iza leđa znala čuti komentare najmlađih. Jako bi me rastužili. U ovom slučaju ne zbog sebe, nego zbog spoznaje da takav stav imaju i prema pretilim ili samo punašnijim vršnjacima, a njihova bol mi je poznata. Ali zato oni malo veći – e, u njima je moja nada! Komentara gotovo da i nema. Moja je promjena njima posve prirodan proces. Vide li me da jedem nešto slatko, mrko me gledaju. Jedna me učenica šestog razreda svako toliko potajice trkne laktom i prokomentira nove hlače, majicu, nešto uže i to uz uzdignute obrve podrške. Takvima debeli neće biti samo nakupina sala. Vidite, mršavljenje definitivno nije samo fizička promjena i nije rad samo na tom jednom dijelu sebe.
Zadržat ću se na tezi da se nisam promijenila. Najbliži i najintimniji mi kažu da jesam. Nisam – promijenio se samo moj stav prema sebi. A to doista jest novo. U tom pogledu možda i jesu u pravu.
(FOTO: Privatni album)
Utrenirati tijelo, ojačati srce i glavu
Oni koji su ostali ustrajni čitajući do sada zasigurno očekuju neki savjet. Jedini koji vam se usuđujem dati je da ne čekate neki imaginarni ponedjeljak, nego u ovom trenutku uspravite, zabacite ramena i krenete u potragu za nutricionistom koji će biti po vašem guštu (nikad nisam bila na manikuri ili masaži, ali imam nutricionistkinju – moderna vremena!). Ionako se brinete o previše stvari. Neka netko se brine i o vama! Naučit će vas što i kako jesti, a da baš vama odgovara jer ste jedinstveni. Zaslužujete tu pozornost, a uopće nije teško ili skupo (učiteljica, sjećate se?) kako se čini, a još manje je nemoguće. Uz to, poštujte njihovu struku. Ipak bolje znaju, nego oni mali internetski stručnjaci u nama. I klonite se rafiniranog šećera! To je zlo zbog kojeg moji rezultati nisu još i bolji jer je to klopka u koju povremeno upadnem i teško se iz nje iščupati.
Moj je plan još malo ispitati svoje granice strpljenja i rada, utrenirati tijelo da me i dalje dobro služi i na tom putu učvrstiti i srce i glavu. Prepuštam vam da ovo shvatite kako želite. Sretnete li me u gradu, a da ne letim negdje, slobodno me zaustavite. Rado ću s vama popiti kavu (bez šećera!) i detaljnije pojasniti kako se može uživati u hrani na mnogo zdraviji način. U svoj automobil sigurno ne točite pogrešno gorivo. Ako to slučajno i učinite, on će vrlo brzo stati. A onda je jedino rješenje vučna služba. Tijelo je još osjetljiviji stroj. Dajte mu priliku da vas još dugo i uspješno nosi kroz život. Lagane, sretne i zadovoljne!".
