Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja "Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka.
BIŠEVO
STIGAO SAM na Vis, što ne mogu reći za polovicu mojih osobnih stvari, koje sam umjesto vizitki posijao po malim jadranskim otocima zadnjih tjedana. Osjećam se kao Leonardo DiCaprio u filmu Catch Me if You Can! (Ulovi me ako možeš!). Ima me posvuda i s pravom bi netko mogao ustvrditi da sam posvuduš. Recimo, zadnji itinerer vodio me iz Zagreba u Zadar, potom trajektom na otočić Ravu, nakon Rave opet Zadar pa do Šibenika na Festival putnika, zatim povratak u Zadar, katamaranom prema otočiću Zverincu pa nanovo u Zadar, iz Zadra u Split, trajektom prema Visu i eto me na otoku za koji sam prvi put čuo još u Osnovnoj školi Marijana Badela u Sesvetama, kad nam je profesorica Željka Šiljković tumačila gdje se sve Tito skrivao i sastančio za vrijeme Drugog svjetskog rata. No, Vis nije krajnje mjesto na koje sam želio stići, već samo usputna stanica za otok Biševo, najudaljeniji naseljeni otok na Jadranu i posljednji u nizu otoka ove otočne rapsodije. Mjesto Vis nalazi se na sjevernom dijelu otoka Visa i putniku, koji želi nastaviti prema Biševu, najbolje je odmah po dolasku trajekta ili katamarana u luku sjesti u autobus i za 20 kn stići u Komižu na južnoj strani otoka. Tada oni sretni uhvate prugu (vezu ili brod) za Biševo, a oni manje sretni gledaju kako se mali 100 godina stari drvenjak upravo vratio s Biševa. Jedan od tih bio sam ja.
„Gazda, pardon, kapetane, kad ide brod za Biševo?”, pitam.
„Sutra u tri i po, ako ne okrene jugo. Biševski kanal gori je od
viškog...”, reče kapetan Keke i ode u meni nepoznatom smjeru. Još
sam neko vrijeme zurio u natpis „PRUGA BIŠEVO“ na stranici broda,
kao da će se snagom moje želje kapetan vratiti i odvesti me do
Biševa, zatim prošetao Komižom i unajmio sobu. Nakon sobe,
unajmio sam i skuter pa krenuo obilaziti otok. Sjećam se da mi je
Dušan Bućan pričao o uvali Stončici, gdje trojica složne braće
imaju konobu. Uvala se nalazi na suprotnoj strani otoka, onoj
sjeveroistočnoj, svega nekoliko kilometara od mjesta Vis.
Nažalost, konoba još nije počela raditi, pa sam produžio pješice
obalom do jednog od najvećih i najljepših svjetionika koje sam
vidio. Kako je sve bilo otvoreno, ušetao sam unutra i glasno
dozivao svjetioničara, za kojeg sam čuo da se zove Ićo. Prvih
desetak minuta nitko se nije odazvao i svatko pristojan bi izašao
van i vratio se odakle je i došao. Ne i vaš fotoreporter. Što
zbog horoskopskog znaka (Jarac, op. a.), što zbog jeke koja me
podržavala u sada već urlanju, nastavio sam lutati svjetionikom
sve dok se preda mnom nije ukazao lik nalik na sijedog Georgea
Clooneyja.
„Jesi li ti normalan? Bi li ja mogao ušetati u tvoj dom i urlati
pola sata? Vidiš da ti se ne javljam...”, reče, signalizirajući
da odem.
„Ovaj, samo pozdrav od glumca Bojana Navojca (znam da su si
dobri, hehehe). Eto, samo to. Sorry, idem...”
„Navojca?! Ha, dobro, ako je tako, popij jednu bevandu...”
I tako je krenulo. Ićo je toliko zanimljiv čovjek da sam poželio raditi priče o svjetioničarima. Pokazivao mi je ukrasne predmete od drveta koje sam radi i izlaže, pričao o životu svjetioničara, dotakli smo se zajedničkih prijatelja, glumaca Bojana i Gorana Navojca, uglavnom, na kraju smo se rastali kao stari znanci. Čak mi je dao toplu vestu da se ne nahladim na povratku skuterom u Komižu.
(Foto: Foto iz knjige 'Stakleni grad')
Sljedeće jutro osjećao sam se kao Odisej koji nikako da stigne na Biševo. Igrom slučaja, ispijajući jutarnju kavu sa starim znancem Koletom, rođenim Komižaninom, upoznao sam Matu Mardešića Mrvu, koji mi je rekao da ne moram čekati podnevne sate i prugu, jer on uskoro svojim brodićem vozi dvoje Zagrepčana na Biševo. Odmah sam ukrcao stvari i zajedno s Ljiljanom, Davorom, njihovom kujom Burom (našli su je za vrijeme bure, pa su je tako nazvali) i jednim Španjolcem konačno zaplovio. More u Biševskom kanalu bilo je poprilično nemirno, no opet ne tako nemirno da se ne bismo mogli bolje upoznati. Ljiljana i Davor Božanić zadnjih sedam godina provode na Biševu, gdje su napravili Robinson Crusoe nastambe za sve one koji su željni avanturističkog odmora. Nisam odmah shvatio o čemu se radi, ali me zainteresirala činjenica da provode akcije čišćenja smeća s otoka, kako onog na kopnu, tako i onog koje nemarni ljudi bacaju u more. Uz pomoć volontera iz čitavog svijeta zadnjih su godina Biševo pretvorili u pravi biser, kako i dolikuje otoku čija je Modra špilja nadaleko poznata u svijetu. Da ima više špilja na otoku nego stanovništva, da je Oscar Cano, Španjolac koji je plovio s nama, volonter koji se prijavio putem interneta, da je Mate Mardešić Mrva, uz to što ima „Taxi boat“, dio njihovog projekta eko-patrole kojom se potiče socijalno poduzetništvo, saznat ću tek kasnije na zajedničkoj večeri kod Ljiljane i Davora. Da bih shvatio što su to Robinson Crusoe nastambe, odveli su me u obilazak dijela otoka iznad uvale Sablunara. Tek kad sam ih vidio, shvatio sam o čemu su mi pričali. Raštrkane u gustoj makiji, te nastambe nalikovale su mi na one koje sam vidio u filmovima s nekih egzotičnih plaža. Da toga ima na Jadranu, nisam imao pojma. Svaka nastamba ima WC, krevet s pogledom i ono nešto što bi samo Ferić mogao opisati riječima. Odmah sam se uvalio u jednu koja gleda na pučinu i proglasio je svojom nastambom. Petko, kako sam prozvao Španjolca, spavao je u jednoj nedaleko od mene. Iako umoran, dugo u noć sam promatrao zvijezde zavaljen u ležaljku na maloj kamenoj terasi. Bilo mi je toliko lijepo da sam nakratko imao grižnju savjesti. Samo nakratko...
Ujutro sam se probudio s najljepšim pogledom na svijetu. Kao Pale sam na svijetu uživao sam promatrajući pučinu i valove kako se odbijaju od stijena. Uopće nisam imao volju istraživati čega sve još ima na otoku. Toliko lijepo mi je bilo ništa ne raditi da sam satima samo upijao tu čudesnu ljepotu uvale Sablunara. Čak ni moj mobitel nije radio. Niti njemu nije bilo do komunikacije. Sjedili smo jedan do drugog sve dok njemu nisu iscurile baterije, a meni želudac javio da bi bilo u redu da nešto pojedem. Spustio sam se do pješčane uvale, nastavio nekoliko koraka uskim puteljkom i došao do konobe u kojoj su spavali Ljiljana i Davor. Ljiljana je odavno spremila doručak za mene, a Davor skuhao kavu. Baš su mi bili simpa. Pričali su mi kako je Biševo oko Drugog svjetskog rata imalo petstotinjak stanovnika, osnovnu školu s četrdesetak polaznika, četiri dućana, pekarnice, biblioteku, plesnjak i svoj motorni brod pod nazivom „Pruga - Biševo”. Od svega toga danas je ostao samo taj isti brod i nešto manje od dvadesetak stanovnika. Tužno za jednu zajednicu koja je bila toliko samoodrživa da je proizvodila i višak dobara (ribe, vina, povrća...). Ako je tada otok bio prosperitetan, zašto ne bi bio i danas, uz sva ta čuda moderne tehnologije. Zato je osnovana udruga Mali zeleni & Biševo, kojoj je cilj revitalizacija otoka, ma što god to značilo i u kojem god to smjeru išlo, sve dok se poštuju ekološki kriteriji i održivost resursa. Mali zeleni nisu nazvani, kako sam u prvi mah pomislio, zato što se zalažu za očuvanje prirode, već zato što je netko zgodno primijetio da su Davor i Ljiljana na Biševo pali kao izvanzemaljci, unijevši mnoge promjene i osvijestivši sve koji žive ili dolaze na otok o očuvanju tog jadranskog bisera. Akcije koje su proteklih godina poduzeli zaista su hvale vrijedne. Nakon doručka, oni su ostali pripremati nastambe za sezonu, a ja sam odlučio ipak prošetati otokom.
Iz Sablunare sam uskim puteljkom kroz makiju pješačio do sljedeće uvale na južnoj strani Biševa - Porata. Porat je također pješčana uvala u kojoj se nalazi jedan caffe bar na otvorenome koji vodi Jakša Vitaljić, zatim je tu velika konoba Porat gdje sam upoznao Veljka i Krešimira Tomića, zatim Lucija Bogdanovića i djevojku mu Ladu Kraljević. Svi su bili zauzeti oko velike grupe liječnika koja je s Visa došla na ručak-izlet u Porat. Zašto su ti doktori jeli janjetinu na Biševu, pitanje je za milijun kuna. Kao da netko naruči lignje u Međimurju. S Ladom sam sjeo nakratko uz rakijicu i saznao da je ona Zagrepčanka, instruktorica joge, da je godinama živjela u New Yorku, a zadnje tri na Biševu. Šteta što je imala posla oko pulmoloških gurmana pa nisam malo više s njom popričao.
Iz Porata sam se, opet uskim puteljkom kroz makiju, uputio prema starom selu, gdje se nalazi jedna od najljepših crkvica koju sam vidio, ali i napuštena škola kao nijemi svjedok nekadašnje živosti otoka. Od sela prema sjevernoj strani otoka vodi asfaltirana cesta. Ta sjeverna strana, koja gleda na Komižu, posve je stjenovita. Trebalo mi je otprilike sat vremena da od Porata stignem do Mezoporata, sjeverne luke. Tu me ljubazni Stipe ponudio hladnim pivom. Zajedno s nekolicinom vrijednih momaka gradio je novi caffe bar na rivi, jer mu je stari jak vjetar odnio u more. Na pitanje hoće li novi preživjeti udare vjetra preko zime, samo je slegnuo ramenima. Nije mi se činilo da je zabrinut za to. Ustvari, kao da je bio spreman na to da će u životu na istome mjestu napraviti još mnogo takvih samostojećih caffe barova.
Istim putem vratio sam se u Porat, gdje sam posjetio 83-godišnju Biserku Bogdanović, za koju su mi svi rekli da je žena i pol. Gospođa Biserka bila je prvi ženski inspektor za gospodarski kriminal u negdašnjoj Jugoslaviji. S njom sam sjeo na čašicu razgovora i čašicu rakijice. Kako je polako padao mrak, poljubio sam je u čelo i uputio se nazad u Sablunaru do svoje nastambe. I opet se divio zvijezdama, i opet sljedeće jutro satima odugovlačio ustajanje iz „apartmana” s pogledom. Nakon doručka kod Davora i Ljiljane zabacio sam udicu, a nedugo nakon toga otišao roniti. Lebdeći plavim dubinama razmišljao sam o Ljiljaninim riječima kako danas treba imati veliku hrabrost odlučiti se živjeti na otoku kao što je Biševo, da su ona i suprug Davor, koji provode više od sedam mjeseci godišnje na otoku, imali poteškoća dok se nisu prilagodili, ali da je na kraju nagrada za to neprocjenjiva. Razmišljao sam o toj hrabrosti i zaključio da se više nikada neću vratiti na Biševo. Zašto? Zato što sam odlučio da taj divni otok niti ne napustim...
(Foto: Promo)
