Sjećam se osjećaja bespomoćnosti i straha
(Kopiran tekst nastao nekoliko dana poslije potresa)
"Kak je bilo?"
Pitaju me zadnjih dana "Kak je bilo?"
Moram priznati da me to užasno ljuti, kao da je riječ o koncertu a ne potresu iz kojeg smo na svu sreću svi izišli živi i neozlijeđeni!
Umjesto odgovora stravično, opisat ću "kak je bilo"
Mlađi sin se probudio u pola 5 ujutro, to rijetko čini međutim eto baš taj dan mu se očito nije spavalo, stariji sin se probudio u 6, tata je još spavao, a mi smo pričali jos uvijek ležeći u krevetu, pričali smo cca 24 minute do onog prvog stravičnog zvuka tutnjave, trešnje kreveta, zidova, podova, lustera, ormara, padanja žbuke, cigli, knjiga, svega,...
Ne sjećam se čak dobro niti tog stravičnog zvuka kojeg nekim čudom ipak i danas, čak i sad čujem u glavi, ne sjećam se čak ni što je bilo prvo, tutnjava ili potres, sjećam se osjećaja bespomoćnosti i straha, sjećam se da sam se ukočila od straha u vrisku dok je dvoje male djece ležalo pored mene, sjećam se da nas je muž kojem je komad žbuke pao na glavu doslovno izvukao iz kreveta u kojem smo do tog trena nepomično uz vapaj upomoc i u strahu čekali upute šta da radimo i gdje da se sklonimo.
Sjećam se da sam se pomokrila od straha, sjećam se da sam starijeg sina skoro ugušila stiskajući ga uz sebe, sjećam se da mlađi sin nije ni suzu pustio u čitavoj toj strci i panici, sjećam se da me primio za lice kao da mi pokušava reći "nemoj se bojati mama", sjećam se da je stariji govorio "sve će biti u redu!"
Sjećam se da me mama tješila kao da sam malo dijete...emocionalno sam to i bila, malo uplašeno dijete!
I onda je prestalo...potres je trajao možda desetak sekundi a meni se činilo kao čitava vječnost.
Kroz prašinu smo se počeli spremat za napuštanje zgrade i dok je razmak između dva potresa bio cca pola sata meni se činilo kao da je prošla sekunda
I evo ga opet...
Užasna, stravična tutnjava, ljuljanje, drmanje, buka, strah, nemoć, očaj, tuga, šok i nevjerica.
Ovaj put sam bila hrabrija, grčevito sam držala svoje najmilije i oni su grčevito držali mene.
Opet se činilo kao čitava vječnost, a nije bila...i napokon je stalo!
Čitav stan je bio u sivom oblaku prašine koji je pekao oči i grebao grlo i nos pri svakom paničnom udisaju.
Uzeli smo djecu i istrčali van iz zgrade s maskama na licu jer osim sto smo bili pod prijetnjom od urušavanja zgrade vani hara virus...
Iako smo se u trenu osjećali sigurnije, opet se javio strah, gdje i što sada, dali će ih biti još, kada, koliko jakih? Milijun pitanja na koje ne znam dati odgovor ni sebi ni djeci...
Pokušali smo se sklonit u park, na trg, pa kod obližnjeg spomenika, dok se nakon tri sata na laganom snijegu i groznoj hladnoći nismo ohrabrili vratit u stan!
Slegla se prašina i mogli smo vidjeti razornu snagu i katastrofu koju je prouzročio potres.
Svaka napuklina na zidovima kao da mi se usijekla na srce!
Sad 4 dana kasnije, ne mogu spavat iako smo na sigurnom, svaki glasni zvuk u meni probudi paniku, napetost, nervozu, suze i strah i još uvijek se osjećam kao malo uplašeno dijete.
Pa da se vratim na početak i objasnim moj odgovor "bilo je stravično", on je točno to...u punom smislu te riječi!", napisala je Helena-Erna Vugriniček.
