Osjećam svako podrhtavanje
"Spavam ja tako tu kobnu nedjelju 22.3. rano ujutro dubokim snom pravednika (na svom najdražem 4. katu bez lifta) odjednom je u san ututnjalo ljuljanje. Ups šok i vjeverica... ljuljam se skupa s krevetom i svojim potkrovljem skamenjena... nisam ni stigla osjetiti strah od iznenađenja. Snena sam i budna istovremeno i slušam svoje misli "o ne pandemija, još i potres, ne OVO ne može biti istina! "... Tutnjava i ljuljanje se nastavljaju sve jačim intenzitetom. Istina je. Nakon paklenih desetak sekundi shvaćam da zgrada puca po šavovima... Vrag je odnio šalu... nakon još koje sekunde čitaj vječnosti jedina misao: "ok Helga to je to, gotovo je, it was a great ride.. Jesi spremna na najgore? Jesam. Čudan mir." Nisam se mogla natjerati ni na najmanji pokret.
E onda je ipak prestalo. Ustala sam se još uvijek bunovna i odjurila do kuhinje vidjeti gdje je mama. Živim s mamom o kojoj se brinem jer ne vidi, ali i ne čuje baš dobro plus teško se kreće. 84 su joj godine i 100% je invalid. Nije mi ni palo na pamet da izjurim van što bi sigurno učinila da nje nema, ali ovako jedina briga mi je bila ona... U to žena izlazi iz kupaonice u šoku. Taman je otvorila prozor kad je krenulo. Uhvatila se s obje ruke za umivaonik i ljuljala se s njim i čitavom zgradom. U potpunom šoku od intenziteta energije. Sve je popadalo u kupaoni. Ma šta u kupaoni... u cijelom stanu, police, knjige s polica, karnise sa zavjesama, stvari, pucali su zidovi...) Srećom ništa nije palo ni na nju ni na mene.
Smirujem je i idem joj skuhati kavu pravim se da je sve ok i razmišljam što sad?!
Pitam je može li se spremiti i izaći. Neće ni čuti. Ne može. Potpuno je shrvana. Savršeno mi je jasno da smo prepuštene same sebi i da nam nitko neće pomoći. Pokušavam nešto saznati na radiju i na internetu. Nigdje ništa.
Kreće drugi udar. Užas. Neopisivo. Držim je za ruku, ne dišemo. Pada žbuka. Padaju stvari oko nas. Buka je nesnosna. Srećom kratko traje. Mama mi predlaže da odem s dokumentima i vaznim stvarima u auto da vidim što je s njim, da ona neće nigdje. Ne može, ne želi, ali ne želi ni da ja ostanem. Osjećam se bespomoćno i ne znam što da radim. Ona inzistira. Trpam dokumente i stvari koje bi nam mogle trebati u ruksak kažem joj da ću se vratiti po nju i ostatak stvari i spuštam se ispred zgrade. Ispred zgrade i u obližnjem parku ljudi cupkaju od zime više manje na 'socijalnoj distanci'. Vani je grozno hladno, sivo i apokaliptično. Nestvarna scena. Hodam prema autu i još uvijek imam osjećaj da se to događa nekom drugom. Odmah iza dimnjaka smrskanog na pločniku i hrpe cigli koje su popadale s obližnje zgrade nazire se moj auto. Netaknut! Čudo. Ulazim u njega i preparkiravam ga što dalje od zgrada kao na nekom autopilotu. I inače u kriznim situacijama najbolje funkcioniram, totalni fokus. Uspjela sam čak kupiti nekoliko litara vode, na Kvatricu nekim čudom radi kiosk, i dalje ne znam što s mamom.... Sjedam u auto i pokusavam se smiriti i razmisliti što poduzeti (fotka). Slušam radio. Kalinić izbezumljen viče da se ne vraćamo u zgrade, najavljuje moguće nove udare. Želudac mi je zgrčen od straha za mamu koja je još u klopci. Panično tražim neku suvislu informaciju na mobitelu. Ništa. Zovem prijatelje i rodbinu, zovu oni mene. Zovem mamu smirujem je i nagovaram je dugo da se spremi i pokuša sići sa mnom, da se mora maknuti s 4. kata bez lifta. Dugo je trebalo, ali bila sam uporna - pristala je. Trebalo joj je dosta vremena da se spremi. Vratila sam gore po nju u panici od novog udara. Pokupila sam sve ono što sam smatrala bitnim i s njom se vrlo polako spustila. Svaki korak je trajao vjecnost.
Trebalo mi je oko četiri sata od prvog potresa do trenutka kad je konacno bila na sigurnom. Četiri sata pakla.
Srećom ona je draga, razumna žena. Skupila je svu svoju preostalu snagu i energiju i uspjela je. Kakav je to nadljudski napor za nju bio zna samo ona. Tužna sam što mora proživljavati ovakve šokove u tim godinama jer zaslužuje samo najbolje.
Srećom imali smo gdje otići. Hvala svim prijateljima koji su ponudili smještaj i pomoć. Ona se do danas još nije oporavila od šoka. Srećom nakon nekoliko dana fizičke su se manifestacije povukle, no svaki je iznenadni zvuk užasno plaši. Trudi se, ali tjeskoba je prisutna. Jako se polako oporavlja ma koliko se ja trudila oko toga da se osjeća sigurno i zbrinuto.
Ali ni ja se ne osjećam sigurno. Tek sad kužim da su mi aftershockovi još gori od prvog udara jer se ne zna je li to bilo to ili nas čeka nešto još gore... na pomisao da moj voljeni Zagreb i moji bližnji i prijatelji mogu stradati počnem se tresti. Osjećam svako podrhtavanje, više ne znam da li drhtim iznutra ili izvana i sanjam o danu kad ću otići negdje daleko na sigurno tlo. U Istru recimo, bar na par dana da se konačno naspavam...", napisala je H.J.
