Nakon laganog početka jučerašnjeg dana u Jardin Majorelleu i potpune suprotnosti u kožarnicama odlučio sam se posvetiti istraživanju marokanske kuhinje te sam se i sam okušao u ulozi kuhara. Naime, većina hotela i hostela nudi tečajeve kuhanja marokanske hrane, a najbolje od svega jest da ono što pripremite zapravo i kušate, pa kasnije možete mnogo bolje prosuditi kvalitetu marokanskih jela u restoranima diljem svijeta.
Prije samog tečaja upoznao sam grupu s kojom sam kuhao i uskoro odlazimo na zajedničku nabavku namirnica potrebnih za pripremu marokanskih jela. Dakako, uz nas su i naše 'učiteljice' koje nas štite od previsokih cijena jer u očima trgovaca mi smo laka zarada. Hodamo soukovima i kupujemo govedinu, voće, povće, juice, brašno te ostale namirnice koje su nam bile potrebne kako bismo pripremili tagine, marokansku salatu, voćnu salatu i kruh.
Vraćamo se u hostel kako bismo počeli s kuhanjem te krećemo od osnova, kako guliti povrće potrebno za tagine i u kojem obliku i redoslijedu ih poslagati u keramičke posude po kojima je jelo dobilo i ime.
Radimo dvije verzije – jednu s mesom te jednu samo od povrća pa tako redom sjeckamo luk, mrkve, krumpir, tikvice, rajčice i paprike. Sve to slažemo u posudu i potom posipamo začinima poput soli, šafrana, paprike, papra, cimeta i timina te na kraju polijevamo s uljem i dodajemo masline. Za verziju s mesom koristimo slične začine, ali samo luk i češnjak te slatke šljive.
Potom se bacamo na marokanski kruh Ksru koji nastaje kombinacijom kukuruznog i pšeničnog brašna, par prstohvati soli te naravno – tople vode i kvasca. Mijesimo ga par puta te ostavljamo na nekoliko minuta da se slegne i potom da se ispeče. Najjednostavniji zadatak bile su salate (marokanska i voćna) za čiju pripremu ne treba mnogo posla, osim sjeckanja povrća i voća te dodavanja ulja, odnosno, čak litre i pol juicea od naranče, pa se na kraju dobije voćna juha, a ne salata.
Inače, tečaj se održava na krovu riada pa se nakon 'napornog' posla možete prepustiti hedonizmu na udobnim klupama dok vas povjetarac hladi. Cijene tečaja variraju, a u našem slučaju koštao je oko 20-ak eura jer se namirnice plaćaju posebno pa sve zapravo ovisi o vašim sposobnostima cjenkanja. Naše mentorice uskoro nam donose prva jela pa se bacamo na degustaciju i uživanje u plodovima našeg rada. Jedno je sigurno, iako možda ne znam koliko žličica šafrana ili paprike ide u tagine, ovo iskustvo zasigurno ću pamtiti kao jedno od najzabavnijih u Maroku.
Ako vas, pak, ne zanima tečaj kuhanja uvijek se možete počastiti jeftinom hranom s ulice poput harire – ukusne marokanske juhe od povrća, ponekad pomiješanom i s janjetinom, kuhanih puževa koji ne idu preglatko niz grlo, roštilja na glavnom trgu Jemma El Fni koji me podsjetio na proslave Prvog Maja.
Dakako, ne probati kus-kus dok ste u Maroku je isto kao da ste došli na jadransku obalu i niste se okupali u moru. Također postoji i marokanska pita – pastilla koja se puni mladim golubovima, ali kako ih nema previše, često se koriste i pilići. No, malo upozorenje – za izbjegavanje probavnih smetnji ponesite medicinski ugljen, reda radi, ali čini mi se kako su Marokanci našli savršen lijek za to – sve to zaliju čajem od metvice.
Ako ste propustili prethodne zanimljive 'crtice' našeg putopisca iz Marrakesha, možete ih pročitajte ovdje:
Pobjegnite od buke i strke u oazu mira
Krenite na putovanje kroz 'Božju zemlju'
Do čitanja sutra!
