Pčele na zemlji žive preko 80 milijuna godina i to u obliku u kakvom su i danas. Preživjele su mnoge nedaće koje donosi priroda pa tako i ledeno doba. To su uspjele isključivo zahvaljujući svom prirodnom nagonu za razmnožavanje zvanom rojenje.
(Na fotografiji: Dražen Jerman)
Pčele se uglavnom roje kroz svibanj i lipanj jer roj koji izađe iz košnice mora osigurati novo stanište te hranu. Uz to, moraju osigurati i dovoljno pčela za zimovanje za što u razdoblju od kasnog proljeća ili ranog ljeta do zime imaju dovoljno vremena.
Na taj se način ponašaju i naše gradske pčele koje od milja zovemo Purgerice. Roj gradskih pčela smjesti se na neko njemu pogodno mjesto gdje prima informacije od svojih pčela izviđačica i čeka sve dok izviđačice ne nađu pogodno mjesto za život. Tada se cijeli roj diže i odlazi na to mjesto gdje formira svoje stanište. Roj koji je tek izašao iz košnice ne bira mjesto gdje će čekati već se smješta na najneobičnija mjesta i tu dolazi do problema.
Naime, iako prema Generalnom urbanističkom planu grada Zagreba držanje pčela nije dozvoljeno, one su ipak prisutne na mnogim površinama. Unutar Pčelarskog dežurstva provodili smo analize i došli do zaključka kojeg u svako doba možemo potkrijepiti činjenicama – u užem centru grada Zagreba bez ikakvog nadzora živi oko 500 pčelinjih zajednica. Uglavnom su smještene u šupljim stablima, u dimnjacima koji nisu u upotrebi i sličnim zapuštenim mjestima.
Kako su u centru grada uglavnom starije zgrade, pčele najčešće imaju stanište u takozvanim međustropnim konstrukcijama. S obzirom na to da se nekada nisu radile betonske deke, već su se katovi odvajali gredama na koje se sa donje strane stavljala trstika i na nju žbuka, a sa gornje brodski pod ili slično, na fasadama između tih greda postoje otvori za ventilaciju. Ti su otvori zaštićeni metalnim mrežicama koje sprječavaju ulazak insekata i drugih životinja, ali zub vremena i neodržavanje često naprave svoje pa te mrežice istrunu. Zbog toga su takva mjesta postala izuzetno pogodno stanište za pčele.
Nekada, dok nije postojalo Pčelarsko dežurstvo, ljudi bi sami prskali pčele kojekakvim sredstvima ili bi zvali dezinsekciju te na taj način rješavali problem. Moramo imati u vidu da ljude pri pojavi roja pčela često lovi panika i obuzima strah. Roj dok putuje zrakom stvarno izgleda zastrašujuće. Također valja imati na umu da nemali broj građana ima razvijenu alergiju na ubod pčela i sličnih kukaca te je njihov strah sasvim opravdan jer može imati i smrtne posljedice.
U međuvremenu je pčela postala ugrožena vrsta te je kao takva i zaštićena. Zato je osnovano Pčelarsko dežurstvo koje u 90 posto slučajeva neškodljivo uklanja pčele. Na poziv građana voditelj projekta ili jedan od koordinatora traži člana Pčelarskog dežurstva koji je najbliže mjestu pojave roja i koji je trenutno slobodan te ga šalje na intervenciju. Mi dolazimo na lokaciju najčešće u roku od sat vremena. Na siguran i neškodljiv način uklanjamo pčele, a po potrebi samo uklanjanje koordiniramo s policijom, vatrogascima i ostalim službama. U tom slučaju intervencija može potrajati i više sati. S vremenom smo usavršili pribor i alate koji su nam potrebni te sada na raspolaganju imamo i specijalne usisavače kojima intervenciju možemo odraditi u svega petnaestak minuta.
Svi rojevi i pčelinje zajednice koji su na ovaj način uklonjeni iz grada završavaju u pčelinjacima i dobivaju svu potrebnu njegu i pomoć kako bi opstali. Jedan dio rojeva doniramo, primjerice pčelarima početnicima ili, kako je ove godine primjer, potrebitim pčelarima čije su pčele stradale od trovanja u Međimurju. Moram napomenuti da neke zajednice ostaju u gradu ako u razgovoru s građanima ustanovimo da nikome ne smetaju i nikoga ne ugrožavaju. Mislim da je to dobra praksa jer su nam pčele itekako potrebne zbog održavanja bioraznolikosti, a i pokazatelj su čistoće zraka u gradu.
Rad Pčelarskog dežurstva svakako ne bi bio toliko uspješan da nemamo svesrdnu pomoć raznih već spomenutih službi kao što su policija, vatrogasci, služba 112, a nije nezanemariva ni financijska potpora koju nam putem natječaja daje Grad Zagreb za kupnju opreme. Našim dugogodišnjim radom i trudom uspjeli smo građane uvjeriti u sigurnost ovakvog uklanjanja pčela te smo nakon tolikih godina već prepoznati i rado viđeni na gradskim ulicama. Mogli bismo reći da smo od Pčelarskog dežurstva napravili svojevrstan brend. Svakako moram napomenuti da ovako ustrojenu službu nema ni jedan grad u Europi te smo po tome jedinstveni. Svi su članovi Pčelarskog dežurstva volonteri te građanima nesebično daju na raspolaganje svoje vrijeme i znanje.
Naša udruga Pčelinjak dobila je i pisanu potporu od Ministarstva poljoprivrede za organiziranje Pčelarskog dežurstva i na razini cijele Hrvatske te smo u suradnji s Konzumom i udrugom Pčelarstvo online pokrenuli projekt „Hrvatska Pčelarska Služba – 112 (SOS za pčele)“. Tim će se projektom i u drugim županijama početi pokretati, organizirati i financirati službeni uredi, timovi ljudi, zaštitna odjeća i radna oprema za sigurno uklanjanje rojeva pčela s gradskih površina. Mogu ga podržati svi kupci koji će u Konzumovim prodavaonicama, u razdoblju od 24. rujna do 11. studenog ili do isteka zaliha, moći kupiti plišanu Bubamaru Točkicu koja je simbol spomenutog humanitarnog projekta. Ona je ujedno i jedini Zumić koji se može kupiti bez sakupljenih naljepnica, po cijeni od 50 kuna te na taj način svi kupci mogu pridonijeti sigurnom uklanjanju pčela iz gradova.
