˝22:59 je, kako mislite da ne mogu naručit kavu?˝
U tradicionalnom ritualu zahvaljivanja višim silama da je radni dan pri kraju, prekida te, ni više ni manje nego gost koji hoće kavu s mlijekom u 22:55.
Ne znaš jesi li više izritiran što je uopće došao ili što traži kavu u ova doba. Ko pije kavu u ovo doba. Idi kući spavat čovječe. Znam da sigurno ja hoću nakon što se tebe riješim.
Štopam si na sat. 22:56 pravim se da moram nešto hitno završit. 22:57 polako se krećem kroz kafić (naravno da sjedi na drugom kraju). 22:57 ne pitam ga nego mu predlažem šta će popiti (˝Jeste li možda čuli za našu novu ponudu blablabla˝). Dok ja svoje izblabećem već je 22:58. 22:58:17 on traži kavu.
˝22.59 je gospodine. Nažalost zatvaramo.˝