Lea Brezar jedna je od rijetkih hrvatskih poduzetnica koja je svoju tvrtku utemeljila na duhovnim načelima, za mnoge, egzotične Indije i dokazala da sreća prati odlučne i hrabre. Njezina tvrtka već godinama uspješno posluje, a da je dobar poslodavac govori i činjenica da su neki zaposlenici s njom već cijelo desetljeće. No, nije uvijek bilo lako, ali pogrešne poslovne odluke Lea je iskoristila da iz njih uči.
Načela kojima se vodi u životu prenijela je i na posao, jer kako kaže, ne može se biti ispunjen i autentičan, a da svoje vrijednosti ne živiš na svim poljima. Uz tošto je poduzetnica, Lea je spisateljica, pjesnikinja, supruga i majka. Oko sebe širi optimizam, zarazan smijeh i neku životnu lakoću. Sve troje je rezultat dugotrajnog rada na sebi, koji Lea savjetuje svima.
Možeš li nam reći što je to dharmički menadžment i kako to da si odlučila na njemu temeljiti poslovanje svoje Agencije za marketing i odnose s javnošću Dhar media?
Dharmički menadžment je duhovni pristup poslovanju. Riječa dharma na sanskrtu znači ispravno djelovanje, što nam je bila misao vodilja kad smo osnivali tvrtku. Dharma je sažeta u nazivu naše tvrtke kao i u temeljnim načelima prema kojima radimo. Takav pristup je nastavak našeg životnog stila.
Tvrtku vodim sa suprugom i složili smo se odmah u jednome: osam sati radnog vremena provodimo s ljudima u uredu, više nego sa svojom obitelji i to vrijeme želimo provesti u dobrim odnosima s kolegama na poslu. Oni su nam, neki već deset godina, postala poslovna obitelj. Tijekom našeg poduzetničkog odrastanja radili smo greške, pogotovo kao početnici, pa smo s tim greškama i mi rasli – u osobnom smislu, preuzimajući odgovornost za njih. To je jedno od načela dharmičkog menadžmenta – preuzimanje odgovornosti. Ukoliko želite da tvrtka radi prema tim principima, onda morate za njih biti primjer. Dharmičkog menadžmenta nema bez rada na sebi.
(FOTO: Privatni album)
Koliko je dharmički menadžment sličan nama bližem pojmu društveno odgovornog poslovanja?
Ja bih rekla da je sličan u nekim točkama, ali iznimno različit u duhovnoj dimenziji. U dharmičkom prinicipu poslovanja vi kao dharmički menadžer morate postati svjesni „šire slike“. To znači da osobe u timu promatrate ne samo kao djelatnike, već kao čovjeka sa svim aspektima bića – umnim, emotivnim i tjelesnim i duševnim.
Ovaj zadnji u sebi nosi ono „neopipljivo“ i samo nama jasno – nakon što se saživite s ljudima u timu. Tada počinjete primjećivati da vas za njih vežu neke lekcije koje zajedno morate savladati. Neke su trajne i nepromjenjive, a neke su jednostavne i savladive. Na nama je da uočimo razliku i da se pomirimo sa svačijim izborima. To je svakako izazov, no bez spoznaje da vidimo ono iza, to nije moguće savladati.
Suprug i ti zajedno vodite tvrtku. Kako ste se odlučili postati privatnici i kako je izgledao vaš put? Je li teško biti poduzetnik u Hrvatskoj?
Poduzetnici smo 16 godina. Iza nas je puno promašaja i neuspjelih projekata, ali oni nose nešto jako važno i to je iskustvo. Volim naglasiti da kada iskušavate život i posao, onda vam se ne ostvaruju svi planovi i mnoga vam se vrata zatvore – s jednim razlogom. Da vas usmjere tamo gdje zapravo trebate ići. Tako smo se nakon nekoliko neuspjelih projekata i partnerstva odlučili na zajedništvo u poslu u kojem ćemo polako graditi stabilno poslovanje. Od dva zaposlena danas smo stigli na deset. Znamo što znači imati deset zaposlenih u Hrvatskoj danas. Znači da ćete se odricati mnogo kako biste izgradili posao i da vam pritom država neće nimalo olakšati. Mi smo imali sreću da smo u svemu zajedno te da smo one najteže trenutke prebrodili skupa – vjerujući da će i to proći.
Koje karakteristike treba, prema tvom mišljenju, imati idealan zaposlenik?
Treba biti spreman preuzeti odgovornost, a pritom znati da niše nije osobno. Treba biti spreman razumjeti da kritika služi da se riješi problem, a ne da se stvori novi. Biti spreman naći se u poslu koji radi, jer je svako iskustvo koje dolazi u naš život tu s raslogom – da ostvarimo sebe. I treba biti spreman raditi, ne zamišljati kako bi taj posao mogao izgledati već zasukati rukave i iskoristiti sve svoje potencijale. Svaki posao je prilika za rast, a posebno za liječenje egoizma - još dan danas nosim roll up-ove i kutije sa stvarima na evente koje organiziramo, ii to mi je zadovoljstvo.
Osim što si poduzetnica, ti si i spisateljica, prije svega pjesnikinja. Što je za tebe poezija i što čitaš kada ne pišeš?
Poezija je najbrži put do srca. Ako čitatelja uhvatite u taj
zagrljaj – ostaje vaš. Stoga kad pišem tkam spone između nas, kao
što su ih prije mene tkali mnogi drugi pjesnici i zavezali i mene
za svoj stih – Jesenjin, Cesarić, Kišević...
Čitam po preporuci i prema vlastitom izboru, kako kada.
Trenutno čitam Margaret Atwood, jako me se dojmila sa
„Sluškinjinom pričom“ i Alias Grace, pa sam krenula
čitati i ostale knjige. Jednako čitam i stranu i hrvatsku
književnost. Ovo ljeto sam uživala, među ostalim knjigama, i u
„Sjećanje šume“ Damira Karakaša - priči o djetinjstvu u Lici
(po majci sam Ličanka.)
(FOTO: Privatni album)
Nedavno si izdala svoju osmu knjigu, priručnik za samopomoć Otkrij čega se bojiš i ostvari se u kojem donosiš praktične savjete za podizanje kvalitete života, iskušane na vlastitoj koži. Kada i zbog čega si se počela baviti radom na sebi i koliko ti je to promijenilo život? U čemu se Lea danas razlikuje od Lee jučer i što te potaknulo na pisanje ove knjige?
Radom na sebi počela sam se baviti radi osobnih frustracija. Tištile su me mnoge stvari s kojima se nisam znala nositi. Nekako sam na tom putu iz te frustracije činila pogrešne izbore koji su naravno doveli do loših ishoda. I onda sam potražila pomoć u knjigama i odlučila vježbati svoju svjesnost. Iskušati savjete koji su se nudili i probavati što je to što meni pomaže.
Na tom putu sam rasla i mijenjala se te naučila da je život pun lekcija koji nose izazove za koje mi imamo sve potrebne resurse rješavanja, samo često sumnjamo u činjenicu da je sve u nama. Na tom putovanju napisala sam svoje knjige, pa i „Reci čega se bojiš i ostvari se“ i u njoj prenosim svoje iskustvo putovanja prema sebi.
Ono što sam naglasila na kraju knjige je da bi bilo dobro kada bismo naučili nositi svoje breme, kada bismo postali svoji superjunaci, bili zahvalni, bili suosjećajniji, više razumijeli, više se dali, pokazali svoje talente svijetu. Kad govorim o talentima, vjerujem da u svakom od nas postoji „zajednički nazivnik“ sa stvarima i ljudima oko nas koji samo mi i oni razumijemo i trebamo, te da je svačija vrijednost jednaka, bez obzira čime se bavili u životu. Za one ljude koji su vam blizu, mi smo svemir. Nemojmo dozvoliti da budemo kaos, budimo oaza. Lea danas, zna da je strah osjećaj i da traje dvije minute te da će ako ga ponese pod rukom, ne na ramenima negdje ipak stići.
(FOTO: Privatni album)
U Hrvatskoj su trenutačno vrlo popularni životni treneri i sve vrste samopomoći. Što misliš o tome?
Samopomoć je važna i super je biti svjestan da je sve u nama. No, ne treba zaboraviti da je u to samopomoći jednako važno strpljenje i odgovornost kao i pozitivan stav. Živimo u vremenu „sreće“, danas nešto s nama nije u redu ako nismo sretni, i to je loša poruka koju šalju mnogi životni treneri.
Kako termin self-help korijenje nalazi u istočnjačkim filozofijama, tako je važno znati da je primjerice temeljno počelo budizma „Život je patnja.“ Materijalni svijet je iluzija. Sve za što smo moranjem vezani, sputava naš rast i istinsku slobodu. Zato bih rekla da je važnije otpetljati te čvorove s „moranjima“ kako bismo mogli zaista rasti te prepoznali našu pravu svrhu. Svrha života nije uvjeravati se da je sve dobro – jer moramo priznati da nekad zaista nije. Ali iza toga se krije još jedna ideja „Ništa mi nije mrsko.“ Zen Koan, koji kaže da sve što dođe u naš život možemo podnijeti i ponijeti - živjeti unatoč svemu. Živjeti za one male trenutke koji su naša sidrišta i na kojima se punimo. One nevažne i naoko beznačajne, poput „kave“ i šetnje, zalaska sunca i prirode…
Majka si dviju kćeri i živiš u sretnom braku sa suprugom Slavišom. Kako odgajaš svoju djecu? Koje su vrijednosti kojima ih želiš naučiti?
Meni se čini da je u odgoju najvažnije biti posvećen. To bi značilo da se bavimo djecom tijekom njihova odrastanja. Sjećam se kad mi je prijateljica ispričala kako se sjeća da sam na jednoj kavi kod nas, kad su došli vidjeti našu stariju kći, pila kavu s njima za stolom sjedeći na podu uz Miu s kojom sam istovremeni crtala. I tako smo to uvijek činili. Pomalo kako odrastaju te se navike mijenjaju. Danas slušamo muziku, gledamo ono što ih zanima pa i na You Tubeu, te pričamo o knjigama. Za nas je vrlo važno bilo razgovarati o svemu, a pod sve mislim o osjećajima. Učilo smo se razumjeti i još uvijek to činimo. Kada je došlo vrijeme za upis u školu, odabrali smo Waldorfsku školu u Zagrebu i waldorfsku psihologiju, jer su u njoj sažete vrijednosti po kojima živimo.
(FOTO: Privatni album)
Koja je prema tvom mišljenju tajna dobrog braka i kako ste suprug i ti našli balans s obzirom na to da ste i na poslu i kod kuće zajedno?
Teško je izdvojiti par „tajni“, no čini mi se da ključ dobrog braka leži, između ostalog i u „ne guranju problema pod tepih“. Suočavanje sa stvarima, razgovor, rasprava i zaključak – pa čak i onaj da nemamo zaključak i da pitanje ili problem ostaje otvoreno dok se ne pojavi rješenje. Nakon toga rekla bih da je nama važno da svatko ima svoj osobni prostor. Moj muž voli tehnologiju, a ja sam više za knjigu i to se poštuje. S obzirom na to da sjedimo u uredu skupa, uspijevamo posao odvojiti od privatnog života, ali i tu svatko upravlja svojim odjelom – opet ima svoj prostor. I naravno, posvađamo se – to je životna stvar, da ne idealiziramo.
Kako gledaš na neuspjeh?
Neuspjeh je put do samoostvarenja. Život nam zatvara vrata, podmiče nogu i udari nas kad ne vidimo da idemo u krivom smjeru. On je učitelj, ako smo voljni učiti. Neuspjeh ne postoji – postoji pogrešna odluka, a pogotovo ona kad odlučimo odustati. Radi svojih neuspjeha ja sam danas to što jesam – zadovoljna.
Što je za tebe uspjeh?
Osjećati vlastiti mir u kojoj god se situaciji nalazim. Kada je teško i kada je dobro imati ono mjesto gdje se uvijek mogu vratiti dok oluja ne prođe. Uspjeh je i ostati autentičan u društvu koje robuje pravilima.
Je li sreća precijenjena kategorija?
Sreća je uzrokovana onime što dolazi izvana. Radost je stanje u nama. Ako težimo sreći, moramo zadovoljiti mnogo toga. Ako osjećamo radost, svejedno nam je gdje se nalazimo i kamo idemo jer imamo sve što nam treba. Rekla bih da jedno bez drugoga ne ide. U životu je važna ravnoteža.
Kako se nosiš sa strahom i čega se najviše bojiš?
Strah je osjećaj. Svi se bojimo. Nosim se s njime tako da ga nosim pod rukom, ne na ramenima da me ne pritisne na tlo. Smatram ga saveznikom koji me upozorava da povremeno budem oprezna. Za mene je on izazov, jer ukazuje da idem negdje gdje još nisam bila. Od najvećih strahova izdvojila bih jedan za koji nisam znala ni da postoji – oružje.
Tko ti je životni uzor?
Moram reći da mi je teško izdvojiti uzor. Rekla bih radije učitelj, jer svatko tko me se dojmio, došao je taman kad me je trebalo poučiti. No, divim se ljudima koji duhovnost odabiru kao svoj životni put, pa bih izdvojila Joganandu.
Kako 'puniš baterije'?
Pišući pjesme.
I za kraj bismo te zamolili poruku ili savjet našim čitateljicama.
Može stih?
Naravno, još bolje :)
…Što si učinila s danom?
Kome si otvorila vrata
Sklonivši se malo s puta?
Hoćeš li opet po svome
I biti stalno ljuta?
Il' ćeš predahnut od svega
Ne mareći što tko zausti.
Uvidjeti sve što trebaš
A što mijenjat ne možeš
- pusti.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
