Narikače
Ako niste znali za narikače onda će vam ovo vjerojatno biti najčudniji dio. Diljem Dalmacije postoji stari običaj gdje bi se naglas oplakivalo pokojnika jer se vjerovalo da će to pomoći pokojniku da prijeđe na onaj svijet. Kroz stotine godina, razvile su se pjesme koje bi profesionalno naricale narikače. Narikače bi većinom bile u nekom rodu s pokojnikom; majka, sestra ili baka. No, uskoro su se one narikače koje su bile iznimno dobre u svom poslu birale van svih drugih. I tako se rodila prva profesionalna narikača, iako ne znamo kada točno.
Narikače su većinom starije žene koje bi se plaćale da dođu profesionalno oplakivati pokojnika s tim da u većini slučajeva narikača uopće ne bi poznavala preminulog (!). Narikače su duga tradicija koja se prenosila s koljena na koljeno, no kroz minulo stoljeće je Crkva iskorijenila skoro svaki trag ovoj drevnoj profesiji.
Međutim, u nekim zabačenijim dijelovima zemlje, još se mogu naći jauci starih narikača.
Sam u kući
Kada bi netko preminuo u kući prvo bi se otvorio prozor da duša može izaći, pa se naglo zatvorio. Morale su se maknuti sve životinje iz kuće jer se vjerovalo da će se onda pretvoriti u vukodlake. Tada bi mu se tijelo opralo. Muškarci bi čistili muškarce, a žene bi čistile žene. Nakon toga, upalila bi se svijeća i čekalo svitanje. Seljani bi se okupili oko mrtvaca sa hranom i rakijom, te bi do jutra pričali o pokojniku jer se smatralo da pokojnik ne smije ostati sam tijekom noći. Nerijetko se znao čuti smijeh i groktanje iz kuće preminulog, jer se smatralo da mrtvac mora otići iz ovog svijeta u veselju.
Karmine
Kadgod netko priča o karminama, pričaju o tome u čuđenju i nelagodi. No, to je samo zato jer ljudi nisu upoznati sa smrću kao što su bili naši stari. Mi smo toliko daleko od smrti da je više ni ne vidimo, a ljudi su je prije na svoje oči gledali. Zato su karmine ljudima čudne, jer se ljudi ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, na određen način. Karmine, po običaju, traju sedam dana i sedam noći. U kući preminulog bi se skupili uzvanici i susjedi te bi se svaki dan tijekom tih tjedan dana pilo, veselilo i jelo. Pričalo bi se o pokojniku, smijalo bi se njegovim provalama i životnim pričama. Ljudi su shvaćali da nije sve crno i bijelo, tako da ne bi uzdizali pokojnika kao da je nedodirljiv, već bi pričali o njemu kakav je i bio. No, to bi uglavnom bilo u pozitivnom smislu. Danas su karmine poprimile malo drugačiji oblik, jer sada traju samo jedan dan i puno su tiše od onih koje su nekada bile.
Crnina do kraja života
Kada bi nekoj ženi umro muž, onda bi bila zavjetovana nositi crninu do kraja života. U nekim dijelovima Hrvatske, crnina se nosila samo 40 dana. Također, postoje običaji paljenja odjeće preminuloga jer se smatralo da nosi nesreću. Ovaj običaj bi se također izvodio nakon 40 dana od smrti, u većini slučajeva. Nipošto dijete roditelja koji je preminuo ne smije nositi odjeću pokojnika. Tako se vjerovalo; da će na njega preći smrt.
Nabrajanje
Nabrajanje je običaj gdje bi se odvijao poseban oproštaj pokojnika od obitelji. Svi bi pristupili svećeniku i krenuli pričati sa svećenikom kao da pričaju s pokojnikom. Pričali bi o tome koga treba pozdraviti na onome svijetu, sve dobra što je učinio, tko je bio i kako je živio. Smatralo se da što više ljudi nabraja tijekom pogreba, to je bolji pokojnik bio. Ako malo ljudi na pogrebu nabraja, smatralo se da je on bio zao ili prevarant.
Puštanje goluba
Nakon što bi se odvila ceremonija, u zrak bi se puštao bijeli golub. Prije spuštanja u grob, ljudi bi odrezali komad kose od preminulog i oplakivali ga godinama nakon. Tada bi se mrtvac spustio u grob i na njega bi se bacale šake zemlje uz onu staru 'Laka ti crna zemlja'. Zanimljivo je da su se kod nas ljudi prije pokapali u bijeloj postelji, te je svako selo imalo po jedan lijes koji se koristio samo za prenošenje. Tek potpunim usvajanjem kršćanstva su ljudi polako krenuli gubiti te poganske običaje.
Drugi grob
Najzanimljiviji običaj od svih su mirila (mjerila) - kameni spomenici koji su specifični za područje Velebita. Nakon smrti mještanina pod planinom, njegovi prijatelji i braća bi nosili njegovo tijelo na groblje. Stali bi samo jednom da se odmore i to na pola puta gdje bi ga položili na zemlju. Tada bi dvojica najjačih odlomila dva komada stijena i postavili ga iznad glave i podno stopala. Izmjerili bi dužinu mrtvaca pa pogrebno kamenje označili datumom smrti i zabili ih na mjesto odmora. Vjerovalo se da duša pokojnika ostaje baš na tom mjestu, zbog čega bi se ožalošćeni došli moliti baš tu, dok bi pravi grob bio sasvim nebitan. Ovaj običaj se njeguje do dandanas i, ako ikada bude put Velebita, možete vidjeti na desetke upravo ovakvih grobova.
