I u tome nisu usamljeni. Posljednjih godina potražnja za akitama u inozemstvu nadmašuje onu u njihovoj postojbini. To nimalo ne iznenađuje uzgajivača Osamua Yamaguchija (64) koji već dva desetljeća svoje akite isporučuje stranim vlasnicima.
"Nekada je mojih klijenata bilo pola u Japanu, pola u inozemstvu, ali odnedavno se broj prekomorskih klijenata znatno povećao", kaže Yamaguchi u svom vrtu u Takasakiju, 100 kilometara sjeverno od Tokija.
Njegova tvrdnja potvrđena je podacima japanskog saveza za očuvanje akita. Registriranih vlasnika tih pasa izvan Japana bilo je 2005. samo 33, a do prošle godine taj je broj narastao na četiri tisuće.
Yamaguchi u svakom trenutku ima dvadesetak akita, a mnogi od njih su štenci paperjaste bijele ili crvenkaste dlake koji uživaju u međusobnom hrvanju. Izvorno lovačka pasmina, akita je nastala iz sjeverne japanske regije istog imena.
Radi se o velikim psima, visokim 60 do 70 centimetara i teškim između 40 do 50 kilograma, s uspravnim ušima, dubokim očima i licem nalik medvjeđem. Japanska vlada proglasila je pasminu "nacionalnim blagom".
Unatoč tome, u padu je broj vlasnika akita u domovini. U 1970-ima godišnje se registriralo oko 40.000 štenaca. U zadnjem desetljeću broj je pao na oko 3.000 godišnje.
"Problem je stambena situacija u Japanu. Broj ljudi koji mogu držati velike pse poput akita sve je manji. Mnogi bi ih željeli, ali nemaju prostora", kaže Kosuke Kawakita, čelnik tokijskog ogranka nacionalnog saveza za očuvanje te pasmine.
Odani Hachiko
Zato su profitirali oni u inozemstvu. Yamaguchi dvadesetak puta godišnje putuje u inozemstvo kako bi osobno isporučio pse novim vlasnicima. Njegovi psi prodaju se za oko 200.000 jena (11.200 hrvatskih kuna), a većina klijenata mu je iz SAD-a, Rusije i Kine, iako je letio i za Francusku, Kuvajt, Egipat i Indoneziju. Putuje toliko jer se želi uvjeriti da njegovi štenci idu u prave ruke i da će imati pogodne životne uvjete.
"Akite su jako perceptivne. To im je najvažnija osobina. Razumiju kako se osjećate samo time što su vam blizu. I lojalne su", objašnjava Yamaguchi.
Njihova nevjerojatna odanost središte je desetljećima stare, istinite priče o Hachiku, akiti koji je devet godina svakoga dana na kolodvoru strpljivo čekao svog pokojnog vlasnika da se vrati s posla.
Hachiko ima svoj spomenik ispred tokijske željezničke postaje Shibuya, a njegova je priča pretvorena je i u holivudski film s Richardom Gereom u ulozi vlasnika. "Poslije toga filma akite su postale vrlo popularne u inozemstvu", kaže Kawakita.
Među slavnim vlasnicima akita bila je i gluhoslijepa politička aktivtica Helen Keller, a jednoga ima i ruski predsjednik Vladimir Putin. Kawakita kaže da stranci uglavnom najviše vole akite s crvenkastom dlakom.
Yamaguchi je presretan što u inozemstvu interes za pasminu jako raste i nada se da će to potrajati "Ne želim da taj procvat popularnosti bude samo prolazan trend. Želim da traje", rekao je.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!