Ovako mozak radi u hitnim situacijama. Pogledajte savjete ljudi koji su preživjeli katastrofu

"Ono što naučite u pravoj katastrofi jest da imate drugu osobnost, 'osobnost katastrofe', i korisno je to bolje razumjeti prije nego što vam zatreba", istaknula je Ripley.

Stvarno je teško predvidjeti, samo gledajući osobu, kako će se ponašati. Ripley je za svoju knjigu pratila ljude koji su preživjeli jezive katastrofe svih vrsta, i otkrila je da postoji obrazac. Naime, gotovo uvijek oni prolaze kroz razdoblje poricanja, duboke nevjerice i zakašnjele reakcije.

U svojoj knjizi, Ripley je ispitala različite i često neočekivane načine na koje ljudi reagiraju na katastrofe. U slučaju pucnjava, poplava, avionskih nesreća, terorističkih napada i drugih katastrofalnih događanja, ona kaže da su "ljudi, kao i većina sisavaca, skloni odvajanju od svojih emocija u stvarno zastrašujućim situacijama za koje nemaju obuku niti prethodnog iskustva".

Istraživači ovu nesvjesnu reakciju nazivaju "negativnom panikom". Za razliku od "pozitivne panike" koja tjera žrtve na akciju. Ljudi koji doživljavaju negativnu paniku često ne poduzimaju ništa i zatvaraju se u sebe. Ripley također tvrdi da svatko od nas ima "osobnost katastrofe" koja preuzima kontrolu u kritičnim situacijama i da je bolje razumjeti je prije nego što nam zatreba.

Ponašanje u slučaju katastrofe među ovim osobnostima uvelike varira, u rasponu od histeričnog vrištanja do zatvaranja u sebe ili reakcije zamrzavanja. Iako se može činiti bizarnim, smijanje u tragičnim situacijama je uobičajeno i događa se mnogim ljudima.

S druge strane, neki ljudi aktiviraju "mod heroja" te pokazuju nevjerojatna djela hrabrosti kako bi spasili živote i izveli druge iz kaotičnih situacija.

Ripley je istaknula da se "osobnost katastrofe" ne može predvidjeti samo iz fizičkog izgleda. Primjerice, osoba koja se čini slabom ili se lako uplaši može ipak herojski reagirati kad se suoči s kriznom situacijom.

Za svoju knjigu Ripley je intervjuirala one koji su preživjeli razne strašne katastrofe. Pronašla je dosljedan obrazac ponašanja u različitim kontekstima, od avionskih nesreća do potresa. Taj obrazac uključuje različite emocije i reakcije koje se odvijaju u tri faze, koje je Ripley definirala kao poricanje, promišljanje i odluka.

1. Poricanje - Ono je obilježeno dubokom nevjericom, što uzrokuje odgođenu reakciju na situaciju koja se odvija. Radi se o reakciji "ovo se ne događa".

2. Promišljanje - U ovoj fazi ljudi često postaju društveniji te se obraćaju drugima koji se suočavaju s istom situacijom. Tada pojedinci raspravljaju o tome što se događa i razmatraju moguće sljedeće korake.

3. Odluka - Ovo je ključni trenutak kada ljudi poduzimaju akciju, bilo da ostaju i postaju vođe, surađuju s drugima, bježe ili čak ne rade ništa.

Ponašanje uočeno u nekoliko katastrofalnih situacija, koje je Ripley definirala kao "pristranost prema normalnosti", odnosi se na našu tendenciju da vjerujemo ili očekujemo da će sve biti u redu, bez obzira na to što se dogodilo.

To se događa jer se naš mozak oslanja na podatke iz prošlih iskustava ili sjećanja. Ako prije niste bili u katastrofi, vašem mozgu nedostaje referentna točka koja bi vodila vaše postupke.

Jedna od katastrofa koju je Ripley najpomnije proučavala bila je evakuacija Svjetskog trgovačkog centra (WTC) na Manhattanu u New Yorku 11. rujna 2001. godine nakon terorističkog napada. To je tragedija koja je temeljito dokumentirana i nudi dublje uvide.

Otkrila je da je ljudima u prosjeku trebalo oko šest minuta da se počnu evakuirati, jer su skupljali osobne stvari i gasili računala. Ljudi su počeli pričati međusobno i to je bila prva stvar koju je većina osoba napravila.

"Kada se detektor dima oglasi, prvo što učinite je da pogledate okolo da vidite što drugi rade", otkrila je Ripley te je istaknula da je pametna taktika preživljavanja ako ljudi oko vas imaju više informacija ili znaju kako pobjeći iz situacije. Suprotno onome što možemo očekivati ​​u situacijama visokog stresa, ljudi često postaju ljubazniji i pristojniji tijekom krize.

Ripley je primijetila da je tijekom 11. rujna jedan od razloga zašto je evakuacija trajala tako dugo bio taj što su ljudi koji su silazili s viših katova puštali one koji su ulazili stepenicama s nižih katova da prođu ispred njih.

Ripley je rekla da faze odgode i promišljanja mogu utjecati na kritičnu fazu odlučivanja. Objasnila je da se većina zrakoplovnih nesreća može preživjeti, ali ako putnici brzo ne reagiraju, njihove šanse za preživljavanje drastično padaju zbog požara koji često prate pad.

Ripley je kao primjer navela jednu od najsmrtonosnijih nesreća u povijesti zrakoplovstva, zrakoplovnu nesreću na Tenerifima 1977. godine, koja je odnijela više od 500 života. Jedan je muškarac tada uspio spasiti sebe i suprugu tako što je mentalno bilježio izlaze za slučaj opasnosti prilikom ukrcaja.

Odmah nakon sudara dva Boeinga 747 na pisti zgrabio je suprugu za ruku i krenuo prema izlazu. Oni su preživjeli, dok je većina putnika ostala zaglavljena u fazama poricanja ili razmišljanja, a njihova su beživotna tijela kasnije pronađena na sjedalima.

Pretjerano oslobađanje kortizola, hormona stresa, može poremetiti koordinaciju oko-ruka, smanjiti periferni vid i učiniti kao da se vrijeme usporava. Ovo je način na koji nam mozak pomaže da se nosimo sa stresnim i zastrašujućim situacijama, ali također može ostaviti ljude da zaglave u poricanju, razmišljanju ili odgađanju.

Vaše prošlo iskustvo, jeste li bili na obuci za neke situacije ili ste prije bili u krizi, s kim ste i koliko ste dugo zaglavljeni u poricanju — svi ti čimbenici oblikuju ono što radite ili ne radite.

Ripley je naglasila da možemo "namjerno evoluirati" kroz realističnu obuku. Što više razumijete i uvježbavate ne samo kako se ponašati pod stresom nego i kako upravljati svojim automatskim odgovorima, to ćete učinkovitije reagirati u krizi.

Jedna od najvećih pogrešaka koju Ripley navodi u katastrofama je ta da vlasti često uskraćuju informacije, bojeći se javne panike i zbunjenosti. No, naglasila je da su "obični ljudi prva linija u katastrofi" te bi se trebali bolje pripremiti i obučiti. Ipak, više informacija ključno je za preživljavanje.