Svi poznajemo barem jednu osobu koja u vrijeme pandemije koronavirusa, iz bilo kojeg razloga, ne želi nositi zaštitnu masku, čak i ako je to propisano. To može biti netko od članova obitelji, susjed, prijatelj, kolega s posla. U uvjeravanju da bi trebali postupati drugačije, ljudi znaju pretjerati, pa često dolazi do svađa, pa i fizičkih obračuna. No, dobra je vijest da se ipak sve može riješiti razgovorom.
Iako ti razgovori mogu biti teški, važno je znati da se svaka osoba razlikuje u vlastitoj percepciji rizika od zaraze, a time i psihičke i fizičke ranjivosti. Treba razmišljati i o vlastitim emocijama u toj situaciji, jer osoba koja bi trebala čuti poruku, možda je neće shvatiti jer je u nju uneseno previše, uglavnom negativnih, emocija.
Ironično je da pandemija češće čini komuniciranje o samoj zarazi pogrešnim. Pod stresom ili emocionalnim pritiskom ljudi će vjerojatnije aktivirati mehanizme "borbe, bijega i smrzavanja", što utječe i na način komunikacije. Ako odbijanje nošenja maske podrazumijeva zadržavanje osjećaja kontrole ili je povezano s osjećajem identiteta, tada ljudi, na primjedbu da bi trebali nositi masku, postanu defenzivni. U tom slučaju, oni su manje spremni poslušati savjet, ali i manje sposobni pravilno prihvatiti i razmotriti poruku koja im se šalje, piše Science Alert. Kao rezultat svega, ljudi će se "isključiti" i nastaviti "po svom".
Pripremom do cilja
Autori knjige "Presudni razgovori" smatraju da je za dobru komunikaciju važna dobra priprema. U svakom razgovoru, kažu, osoba bi trebala znati što želi postići tim razgovorom i kakav odnos želi graditi s osobom kojoj se obraća. Krajnji cilj je održati poštovanje i otvorene "komunikacijske linije", bez obzira na to što je gotovo nemoguće promijeniti u potpunosti nečije stavove ili postupke. Zato je bolje pregovarati o promjeni ponašanja koja "umanjuje štetu".
Primjerice, umjesto imperativa "navuci masku", bolje je upitati nekoga zašto je ne nosi, jer mu se tako pruža prilika da iskaže svoj stav, a u tom slučaju ranije spomenuti defenzivni gard pada u vodu. Čak i slušanje nekoga, uz suzdržavanje od davanja bilo kakvih savjeta, može pružiti priliku za rješavanje problema. Suosjećanje nam pomaže da snažnije podržimo tuđu situaciju, istodobno zadržavajući svoju.
Priznanja poput: "Slažem se s vama. Sve ove mjere čine me ludim i mnoge od njih nemaju smisla" ili "Možda nisam u pravu i možda pretjerujem", mogu pomoći u pregovaranju. Empatija također može pomoći u očuvanju odnosa, ali samo dok se inzistira na nečemu, u ovom slučaju nošenju maske. "Naš je odnos toliko važan, stvarno vas želim vidjeti, i mrzim to reći, ali ne mogu vas prihvatiti u posjeti bez maske, barem sve dok ne bude manje slučajeva."
Empatija i eliminacija predrasuda
Ranija istraživanja pokazuju da se neke skupine muškaraca, poput mladih, konzervativnih, slabije obrazovanih i onih koji podupiru tradicionalne predodžbe muževnost, vrlo vjerojatno nalaze među protivnicima nošenja maski. No, komunikacija bez predrasuda je jednako učinkovita i u njihovom slučaju. To je dokazala i profesorica s Harvarda, Julia Marcus, pišući o protivnicima nošenja maski bez srama ili predrasuda, zbog čega su je kasnije mnogi i kontaktirali, želeći čuti njen stav.
Ukratko, ako nemamo predrasuda, suosjećajni smo i jasni, lakše bismo mogli postići cilj, odnosno uvjeriti nekoga da ipak treba nositi masku. Ublažavanje defenzivnih reakcija omogućuje ljudima da budu dovoljno hrabri da svoju komunikaciju prilagode drugima i daju im da i sami govore. Tada će komunikacija, odnosno, u ovom slučaju, uvjeravanje da je potrebno nositi masku, funkcionirati.