"Bio je siječanj 2000. godine i baš sam završila posljednji semestar akademske godine u inozemstvu, u novozeladskom gradu Aucklandu. S prijateljicom sam otišla u centar grada kupovati poklone koje ćemo ponijeti našim obiteljima u Maleziju. Na kraju smo se pozdravile i ja sam krenula doma", priča Joannica Dass za Guardian.
Kobna nepažljivost
"Uvjek izrazito jako pazim na sigurnost u prometu, toliko da me i prijatelji zadirkuju da ne vole prelaziti cestu samnom jer uvijek idem na pješsčki prijelaz i strpljivo čekam da mi bude zeleno. No iz nekog razloga tog dana nisam bila pažljiva kao obično te sam brzo pretrčala preko ceste bez gledanja. U tom je trenu minibus naišao iza ugla. Bila sam u slijepoj točki vozača pa me nije vidio, a nisam ni ja njega. Sjećam se samo da sam dodirnula stranu autobusa desnom rukom, nesvjesna što je to i što se događa.
Um su mi preplavili topli osjećaji i sretne misli. Počela sam misliti na put na koji sam trebala krenuti s prijateljima preko ljeta, preko novog Zelanda. Radilo se o izrazito zadovoljavajućem i živo osjećaju koji me i do dan danas uvjerava da umiranje možda i nije baš toliko loše koliko mi mislimo.
No te euforične misli naglo su se prekinule kad su mi se otvorile oči. Sve što sam mogla vidjeti bile su razne cipele koje su išle vamo-tamo. Bila sam mokra od glave do peta, nisam znala zašto. Odjednom sam shvatila da je to sve moja krv. Zavrištala sam. Gdje sam? Što se dogodilo?
Zapletena kosa
Kasnije sam saznala da sam, kada me je minibus udario, završila sam između kotača. Srećom, savršeno sam pristala ispod busa pa me nije pregazio. No dok je jurio preko mene kosa mi se zapetljala u jednu od osovina te me je stoga minibus vukao nekoliko metara. Vozač uopće nije imao pojma što se događa. Bilo je to prometno križanje pa je nekoliko ljudi vidjelo da sam skliznula pod minibus ali se nisam pojavila na drugom kraju; oni su rekli vozaču što se dogodilo.
Trebalo je punih 15 minuta da me oslobode od kotača. Vatrogasci i ekipa hitne pomoći morali su ručno podići minibus. Pokušali su i upumpati još zraka u gume da se malo podigne. Medicinari su mi prerezali kosu i digli na nosila. Kasnije su mi rekli da mi je turist iz gomile prišao u pomoć, držao moju ruku i bio uz mene do ambuklante. Ne sjećam se toga. Začudo, cijelo to vrijeme nisam uopće bila svjesna boli, pa sam čak pomislila i da medicinari pretjeruju s ozbiljnosti ozlijeda dok su mi postavljali brojna pitanje kako bi provjerili da li imam ozlijede mozga. Kada sam stigla u bolnicu doktori su mi rekli kako su mi ozlijede opasne po život. Rekli su i da postoji velika vjerojatnost da ću ostati peralizirana.
Morfij mi je otežavao shvatiti svu težinu onoga što se upravo dogodilo. Bila sam brbljava i zbunjena istovremeno. Rekla sam sestrama koje su mi rezale traperice da paze jer da mi je to jedini par. Nekim čudom nisam ostala paralizirana. Napukla mi je lijeva lopatica, imala sam slomljena rebra i frakturu jagodične kosti. Trebala su mi tri presađivanja kože, te mi je s desnog bedra skinuta koža za lijevu sljepoočnicu, stopala i skalp, gdje još uvijek imam ćelavu točku iznad lijevog uha.
Policijska akcija
Nakon ove nesreće policija u Novom Zelandu pokrenula je akciju Pažljivo prelazite cestu. Na pločnicima su nacrtani mali zeleni kako bi podsjetili ljude da pažljivo pogledaju cestu prije nego što ju prijeđu.
Trebalo mi je šest mjeseci da se oporavim. Bila sam tužna što sam propustila putovanje, ali moji su prijatelji stvarno bili puni podrške. Pomogli su mi da ne poludim tako što me nisu žalili. Često su se pretvarali da mi se ništa nije dogodilo, što bi se teško dogodilo da sam bila doma sa svojom proširenom obitelji. Na kraju sam ipak bila u stanju doći na svoju diplomu, koju sam prmila došavši sa štakama. Nije mi smetalo jer sam bila sretna što sam živa.
Nesreća mi je promijenila život; počela sam misliti o strašnim stvarima koje su se mogle dogoditi. Redovito me podsjeti da napravim korak unatrag i ponovo procjenim svoje probleme, da budem zahvalna što sam dobila drugu priliku u životu.
