Davne 1963. godine su se dva dječaka odlučila na znanstveni eksperiment kako bi vidjeli koliko najduže mogu ostati budni.
Randy Gardner i Bruce McAllister su prvo odlučili da žele proučiti učinke nedostatka sna kroz "paranormalne sposobnosti" prije nego što su odustali od te ideje zbog prilično očiglednih praktičnih problema, istražujući učinke nedostatka sna na kognitivne i fizičke performanse.
Jedino što je preostalo je bilo baciti novčić kako bi se vidjelo tko će pisati bilješke, a tko će izdržati stanje nesanice kakvo nikada prije nije prošao nijedan poznati čovjek u povijesti. Radilo se o prilično dinamičnom grupnom projektu.
Bacanje novčića
Randy je izgubio i pripremio se za svoju muku. Eksperiment je mogao završiti u potpunoj nesvjesti, da ga nisu pratile lokalne novine, privlačeći pozornost istraživača sna sa Stanforda dr. Williama C. Dementa.
“Vjerojatno sam bio jedina osoba na planeti u to vrijeme koja je zapravo istraživala spavanje”, rekao je Dement za BBC.
Zatim je dodao: “Randyjevi roditelji su bili su jako zabrinuti da bi to moglo biti nešto što bi zaista moglo biti štetno za njega jer je još uvijek bilo neriješeno pitanje hoćeš li umrijeti ako ne spavaš dovoljno dugo.”
Činilo se da smrt nije potpuno isključena. Prethodni eksperimenti na ljudima pokazali su da nedostatak sna uzrokuje paranoju, sumnju i druge probleme kod ljudi, dok se naknadni eksperiment koji je držao mačke budnima 15 dana pokazao fatalan.
Na zahtjev njegovih roditelja, pokus na Randyju bi nadgledao Dement, kao i poručnik zapovjednik John J. Ross iz Jedinice za medicinska neuropsihijatrijska istraživanja američke mornarice u San Diegu.
Početak eksperimenta
Kako bi ga održali budnim, tim bi ga tjerao da igra fliper i košarku, spriječili bi ga da legne i tjerali ga da priča kroz vrata zahoda kad god bi otišao u kupaonicu u slučaju da bi bio u iskušenju da potajno zadrijema u WC-u.
Rane faze eksperimenta su dobro prošle za dječaka, koji je u vrijeme istraživanja imao samo 16 godina. Drugi dan je vidio kako ima poteškoća s prepoznavanjem predmeta dodirom. Treći dan je postao neraspoložen i mučio se s izgovaranjem teških fraza.
Početak halucinacija
Propusti u pamćenju, njegove prve halucinacije i zablude odigrale su se četvrtog dana.
“Halucinirao sam da sam poznati nogometaš Paul Lowe iz San Diego Chargersa”, napisao je godinama kasnije za Esquire.
"Moji prijatelji su mislili da je to smiješno jer sam imao oko 130 funti", dodao je.
Halucinacije su se nastavile i sljedećeg dana, a dječak je ispred sebe vidio šumsku stazu, a ne ostatak svoje kuće.
"Nakon tog trenutka, sve je zapravo otišlo u WC", napisao je.
Randy je dodao: "Nije više bilo uspona, samo padova i padova. Bilo je kao da mi netko stavlja brusni papir u mozak. Moje tijelo je to dobro podnosilo, ali moj um je bio pogođen."
Pogoršanje
Sljedećih nekoliko dana njegov se govor usporio i počeo je pričati nerazgovijetno, a pamćenje mu se pogoršalo. Počinjao bi rečenice, a onda bi stao na pola puta ili bi zaboravio kamo ide ili bi ga potpuno prekinula nova misao. Međutim, još uvijek je mogao igrati stolni tenis.
Kao i drugi koji su izdržali nesanicu, doživio je paranoju, ali ništa u usporedbi s prethodnim rekorderom Tomom Roundsom, radijskim voditeljem koji nije spavao 260 sati.
Još jednog DJ-a Petera Trippa je pregledao psihijatar nakon što je bio budan 200 sati te je vjerovao da je liječnik zapravo pogrebnik koji ga je došao živog zakopati. Pobjegao je jedva odjeven.
Posljednjeg dana svog eksperimenta, Randy je bio bezizražajan i trebali su mu stalni poticaji kako bi odgovorio na bilo koje pitanje, što bi se činio nejasno monotonim. Testovi njegovih mentalnih sposobnosti su vrlo brzo prestali jer bi na kraju zaboravio što je radio.
Završetak eksperimenta i obaranje Guinnessovog rekorda
Ipak, činilo se da ne pati od mnogih štetnih posljedica, postavljajući novi svjetski rekord nakon što je prošao kroz besane dane i noći. Nakon Gardnerove nesanice, znanstvenici su ga pratili nekoliko noći, što je uključivalo punu fazu REM sna, postupno se vraćajući u normalu.
Eksperiment je zaključio da su tijekom nespavanja područja njegova mozga cijelo vrijeme "drijemala". Isti učinak kasnije je uočen u eksperimentima sa štakorima, gdje su se skupovi neurona korteksa isključili dok su štakori lišeni sna nastavili sa svojim poslom, budni.
Drugi ljudi su od tada prešli Gardnerov rekord nesanice, iako je Guinnessova knjiga rekorda prestala objavljivati bilo kakve pokušaje, kako ne bi potaknula aktivnost koja bi mogla naštetiti sudionicima, prenosi IFL Science.
