Hrvati su pokazali da hoće i mogu biti složni. Unatoč krizi, u rekordnom roku skupljena je višemilijunska cifra za liječenje malene Nore u Americi. No, Amerikanci su potom shvatili da su se preračunali, i to, naravno, na svoju štetu, pa eto traže još 'samo' milijun i pol kuna.
Da mi je samo znati koji se to genijalni 'matematičar' koji je radio izračun koliko košta život djeteta uspio za*ebat za 'samo' 837.224 dolara?!
Međutim, ne čudi me što Amere boli neka stvar, ali me brine što je Vlada odlučila baciti milijune na još jedan avion. Koliko djece bi se dalo izliječiti za tu lovu? Koliko prijeko potrebne medicinske opreme i aparata za liječenje bi se dalo kupiti za tu lovu?
Obećala sam, ispunjavam
Međutim, pismo Norinog oca bio mi je povod da održim obećanje koje sam sama sebi dala u jednoj od prethodnih kolumni. Pisala sam o lošem iskustvu kad je moj sin završio na hitnoj. Ne, nije to bio 'moj obračun s njima', nego moj primjer za koji znam da su, nažalost, mnogi iskusili na vlastitoj koži. A mnogi pacijenti su prošli čak i gore.
No, tada sam obećala i da ću pisati o liječnicima i sestrama koji svoju profesiju ne shvaćaju kao posao nego kao poziv. To su ljudi koji 'radnu uniformu' ne nose kao statusni simbol, nego su to osobe koje će dati sve od sebe ne bi li spasili ljudski život.
Stoga potpuno razumijem Norinog tatu koji je, osim svim ljudima koji su pomogli u prikupljanju novca, zahvalio liječnicima i tetama s kojima su proveli godine na odjelu.
Roditelji koji su, nažalost, morali provesti tjedne ili mjesece na neonatologiji u KBC-u Zagreb znat će o čemu govorim, a oni sretniji koji nisu morali proći to iskustvo, neka saznaju kako divnih i predanih ljudi ima u medicinskoj struci, koja zbog šačice nezainteresiranih i isfrustriranih dosta loše kotira u očima javnosti.
S tim predanim i stručnim timom sam svakodnevno bila dva mjeseca. Svaki od liječnika i svaka od sestara uvijek su bili pri ruci kako meni tako i ostalim roditeljima. Davali su nam sve potrebne informacije i upute. Na njima se nije primjećivalo rade li duplu smjenu, jesu li nezadovoljni kolektivnim ugovorom, brine li ih hoće li i kolika biti božićnica...
Osim liječenja i pomaganja djeci, od kojih je većina u životnoj opasnosti, uvijek su pronašli vremena da i roditeljima bez nervoze objasne kako stoje stvari te da ih umire i utješe. I ne, nije ih bilo stotinjak. Oni su također što se tiče ljudskih resursa svedeni na minimum.
A vjerujte, nismo im nosili ni purice, ni domaće kobase, ni pršute, ni kuverte...
'Mama ti šalje pusu i poručuje da te puno voli'
Jedan mi se događaj posebno urezao u sjećanje. Na postintenzivnoj, do sobe u kojoj je bio moj sin, ležao je dečkić koji je imao četiri i pol mjeseca, ali zbog respiratornih problema (nije mu se razvilo jedno plućno krilo), morao je cijelo vrijeme biti u bolnici pod strogom liječničkom paskom jer je često imao napadaje.
Mama je s njim bila svaki dan, ali je morala ranije odlaziti s obzirom da je putovala iz Karlovca. Taj dan oko 19 sati vidjela sam da dežurna sestra priča na telefon. Nakon što je završila razgovor, ušla je u sobu, došla do malenog i poljubila ga.
'Mama ti šalje pusu za laku noć i rekla je da te puno voli. Pitala je jesi li dobro i rekla sam joj da si ti pravi dečko i da je sve u redu. Rekla mi je da ti prenesem da će opet doći sutra ujutro', prenijela je sestra poruku bebi od četiri i pol mjeseca!
Smrt nije rutina
Nažalost, bilo je i djece kojoj se unatoč ustrajnim liječničkim naporima nije moglo pomoći. Mali anđeli se nisu mogli othrvati teškoj bolesti.
No, koliko nas se zapitalo kako se ti liječnici i sestre osjećaju kad im se dogodi takva tragedija? Kako nakon takvog strašnog dana dođu svojim obiteljima i svojoj djeci?
Nemojte misliti da je to za njih samo posao i rutina. Godinama sam radila u crnoj kronici i znam što znači suočiti se sa smrću.
Vjerujte, na neke se stvari čovjek, bilo koje profesije, nikad ne može naviknuti, prihvatiti ih zdravo za gotovo i reći – OK, idemo dalje.
To su situacije koje se nikad ne zaborave. Samo se eventualno malo potisnu kako bi se moglo dalje funkcionirati i nastaviti pomagati onima koji su ostali.
