Koja sam ja sretnica – živim, a i rođena sam u Zagrebu! Gradu s bezbroj mogućnosti. Mogu se voziti i tramvajem kad mi god srce poželi. I to ne za sitne pare. A imam i gradonačelnika koji me svako malo motivira krilaticom: 'Idemo deeelat!'
Ma, kad ja to čujem iz njegovih usta, ne samo da deeelm k'o luda, nego i plačem od sreće kad vidim koliko mi se od deeelanja skida za poreze i prireze.
Tako deeelam ja, deeela muž, i umjesto da budemo sretni kaj deeelamo, nama još padne na pamet upisati dijete u vrtić. Ne samo da deeelamo, mi bismo još koristili i pravo koje našem djetetu pripada.
Mislim da takav bezobrazluk ovaj grad do tada nije doživio. Valjda od silnog deeelanja nismo shvatili da za djecu takvih roditelja nema mjesta u vrtićima.
Zovem ja sve nadležne da pitam kako nema mjesta, pa ne tražim ja ništa mimo prava koje mom djetetu pripada (a znam da ih je još mnogo koji deeelaju i da za njihovu djecu također nema mjesta).
Divna pročelnica mi objašnjava, ja glupača ne kužim logiku
Govori meni jedna od bezbroj pročelnica iz Poglavarstva (al' ovo je, vidi se, jedna jako osjećajna žena pa se zato i bavi problematikom djece) zadužena baš za tu tematiku: 'Gospođo Petrović, prvenstvo upisa u vrtić imaju potrebiti!'
Kakvi sad potrebiti, majke ti mile?! Pa tko je potrebitiji od roditelja koji deeelaju?
'Politika Grada temelji se na socijalnim i pronatalitetnim načelima', prosvjetljuje mene strpljivo ta divna žena. A mislim si, pa treba joj vjerovati.
Žena svaki dan u uredu sigurno provede punih osam sati. S obzirom na način kojim se na takva mjesta u našoj državi ljudi zapošljavaju, tko zna koliko je janjetine rođi morala platiti da bi i ona deeelala?!
Dakle, gospođa pročelnica mi je valjda htjela objasniti sljedeće – muž i ja smo trebali svoje poslodavce tražiti da nam dopuste da radimo na crno ili da uopće ne radimo. Dakle, ne deeelamo, nemamo prijavljenih prihoda i imamo dijete. E, to je ta socijalna politika.
A jesmo budale kad ne vidimo u kakvom idealnom uređenju živimo. Nismo bolje ni zaslužili neg' da deeelamo.
Što se pak tiče pronatalitetne politike, pitam ja gospođu: 'Pa kakva vam je to pronatalitetna politika kad ja ne mogu ni jedno dijete upisati u vrtić, a gdje bih s njih petero?'
'Gospođo Petrović, nisam ja pisala zakone', učtivo mi objašnjava.
Ma čim je to rekla, vidim ja da ona barata argumentima. Sigurno je bila i predsjednica debatne skupine u osnovnoj školi.
I dalje meni ništa nije jasno, al' kako i bi kad se čovjek us..re u gaće kad ga takva veličina nazove, pa se ne može ni koncentrirati.
Dobro da me Veliki Bandić nije nazv'o da me pita 'kaaaj deeelam', jer tek tad se ne bih uopće snašla od treme. Al' tog se ne trebam plašiti, jer čovjek deeela, pa se ne stigne baviti kojekakvom dječurlijom i njihovim ludim materama koje traže svoja prava.
Nego sreća za mene pa imam jednu poznanicu koja je eto baš trudna po peti put. Završila je osnovnu školu, pa razumijem sve što mi govori.
Lijepo me posavjetovala nakon što sam joj obznanila da se s porodiljskog vraćam na posao: 'Radi mjesec dana, a onda opet zatrudni!'
Prija s osnovnom školom je biznismen bolji od mene
Pokušavam ja njoj objasniti da ne mogu, jer treba plaćati kredite, osigurati djetetu stan i egzistenciju. A ona će meni onako zdravo prijateljski: 'Pa ti nisi normalna! Dijete ćeš ostaviti da bi išla na posao? Kakva si ti majka?'
Šutim ja, a što joj reći. I onda ona meni objasni zašto ona ne radi.
Situacija je sljedeća: ona, muž i četvero djece su podstanari. Ona ne radi nigdje, a muž radi na 'određeno'. Sve četiri curice idu u vrtić jer su potrebiti. (Joj što sam važna jer sam naučila novu riječ.)
Dakle, djecu u vrtić odveze oko 9,30 sati, jer prvo mora popiti džezvu kave i ispušiti pola kutije cigareta. Curice ondje dobiju barem tri obroka, pa se fino uštedi i na hrani.
A Grad daje novčanu pomoć za opremu novorođenog djeteta. Za prvo dijete je to iznosilo 3.600 kuna, za drugo je bilo 6 ili 9 tisuća (nisam više sigurna), a za treće i svako sljedeće 66 tisuća kuna.
Doduše, sad su se te naknade smanjile, pa će ona za peto dijete dobiti samo 54 tisuće kuna. I sve se to dobiva u nekim ratama, pa kad se skupi od toga, kaže, fino živi. A kao potrebiti dobivaju i dječje doplatke te svugdje imaju prednost, trenutno je i na listi čekanja za gradski stan.
I tek onda meni proradi kliker – pa i ona deeela samo što je ona, za razliku od mene, napravila biznis na djeci. Prema načelima politike Grada, ispunjava sve uvjete, i potrebite i pronatalitetne.
To što, nažalost, zbog takvih ispaštaju i oni koji su doista potrebiti, primjerice zaposlene samohrane majke te roditelji koji brzinom munje u današnje vrijeme ostaju bez posla i postaju potrebiti – to Grad i njegovu politiku očito toliko ne zanima.
Hvala ti, Bandiću, puno ti hvala na socijalnoj i pronatalitetnoj politici i na tome 'kaj si nas naučio deeelat'! Moj Zagreb, tak' imam te rad!
