Snježana Dujmić, supruga pokojnog glazbenika Rajka Dujmića, progovorila je o izazovima s kojima se suočava nakon njegove smrti. Nažalost, gubitak voljenog partnera prije četiri godine samo je najnoviji u nizu tragedija koje su obilježile njezin život. Prije 26 godina ostala je bez majke koja je umrla s 57 godina, a nedavno je, nažalost, izgubila i oca, i dala eutanazirati psa, što je ostavilo dubok trag na njezinu životu. U razgovoru za Net.hr, Snježana je otkrila kako je uspjela pobijediti depresiju i kako se prisjeća svog voljenog muža, pogotovo sada, kada je izašao njegov posljednji album "Tko to zove ime moje". Riječ je o zbirci pjesama koje je Rajko napisao s Nenadom Ninčevićem prije više od desetljeća koje su otpjevali razni izvođači, i pjesama koje je Rajko otpjevao kao kantautor.
Kako ste?
Imala sam problema s ligamentima desne ruke, tetiva mi je bila upaljena, imala sam svaki dan bol u ramenu koja mi je otežavala svakodnevne aktivnosti, poput oblačenja. Nakon dva mjeseca otišla sam kod fizijatra, koji mi je prepisao terapije strujom, laserom i magnetom. Bol je nestala, i fizijatar je rekao da trebam ozbiljnije pristupiti tjelovježbi. Ljudi često povezuju vježbanje s izgledom, no poanta je očuvati zdravlje. Kad imaš zdrave mišiće i tijelo, sve postaje lakše. Svi nalazimo izgovore, kažu kako nemaju vremena. I ja sam među njima, ali deset minuta dnevno za sebe nije puno. Bolje je redovito ulagati u svoje zdravlje nego kasnije trošiti na skupe terapije i lijekove. Ulaskom u menopauzu, promijenila mi se tjelesna težina, i imala sam deset kila viška, postala sam sporija, a čak me i vlastita koža "žuljala", pa sam previše smršavila. Hormoni su za to krivi jer nikada nisam imala problema s težinom i nikada nisam bila na nikakvoj vrsti dijete.
Ranije ste se borili s depresijom. Možete li nam otkriti nešto više o tom teškom periodu?
Prvi simptomi moje depresije bili su povezani s količinom svjetlosti. Zimski mjeseci su najgori. Sve je počelo kad je u četiri sata već mrak, a onda su se stvari pogoršale zbog životnih situacija. Smrt moje majke bila je okidač. Tada sam počela padati dublje. Navečer bih legla kao jedna osoba, a ujutro se probudila kao potpuno druga osoba. Tada me ništa nije veselilo. Svakodnevne obaveze sam smanjivala sam na minimum pod izgovorom sutra ću, kasnila bi s plaćanjem računa, otići s autom na servis, nije mi se dalo oprati kosu, puno bi spavala tijekom dana i gledala TV. No, jedina stvar koja me izvlačila iz kreveta bila je briga za mog psa yorkicu Taru. Hvala Bogu što sam ga imala. Šetnje s njom bile su jedina stvar koju sam radila s ljubavlju i nije mi bilo teško, bez obzira na kišu, hladnoću ili vrućinu.
Kako ste pobijedili depresiju?
Nema recepta. Kombinirala sam pristupe – odlazila psihologu, psihijatru i drugim stručnjacima, ovisno o tome što mi je u tom trenutku trebalo. Ako sam osjećala potrebu da se ispovjedim, išla bih psihologu, a ako sam trebala smjernice kako dalje, obraćala sam se psihijatru. Rekla mi je da se fokusiram na svoje prioritete, a ne na to što je pošlo po zlu. Postavljala je pitanja poput: "Što ti je najvažnije u životu?" i navodila me da tražim pozitivne trenutke. Na početku je to bilo teško jer sam mislila da je sve loše. Kad sam depresivna kao da mi nestane osjećaj da se dobrota i radost kriju i u malim stvarima. Počela bih dan s mišlju: "Hvala ti, Bože, na još jednom danu." To su bile mantre koje su me polako vraćale u normalu. U početku su se činile beskorisnima, ali s vremenom su mi pomogle. S deset godina sam imala nadimak plačljivica jer bih plakala za svaku sitnicu. Mami je Liječnik tada rekao da sam jako osjetljiva, nježna i emotivna te da me treba "zalijevati kao cvijet".
Jesu li vam vaši bližnji pomogli tijekom tog teškog razdoblja?
Epizode depresije nisu bile česte, ali kad bi se dogodile, bile su intenzivne. Smrt supruga i majke bile su ogromni šokovi, a s vremenom sam shvatila da traume ostaju i mijenjaju nas. Depresija me uvukla u samoću i zatvorila u četiri zida. Ponekad sam išla na kave s društvom iz kvarta, ali bi vrlo brzo otišla kući. Pričala na telefon s prijateljicama, išla na rođendane. I tako dan po dan, i vrati ti se radost u život. Gubitak mog oca, koji je preminuo prije šest mjeseci, nije me toliko pogodio kao gubitak mame, Rajko je uvijek govorio kad imaš mamu imaš dva srca, ne bih to uspoređivala, svaka ljubav je drugačija, i svaki gubitak ima svoj težinu. Ne postoji definicija ljubavi, ljubav je za mene osjećaj koji me čini sretnom. Kad izgubiš oba roditelja nisi više ničije dijete.
Kako ste doživjeli izdavanje CD-a vašeg supruga Rajka Dujmića i što za vas znači glazba koju je stvarao?
Taj CD koji je izašao… moram priznati, nisam vjerovala da će ikad izaći. Svi su mislili da je to gotovo, ali sve je trajalo duže nego što sam mislila. Osjećaj kada je napokon bio gotov pa to je bilo olakšanje. Rajko nije volio previše pričati, više je govorio kroz glazbu. Glazba je bila njegov način izražavanja, kroz nju je pričao sve što je mislio i osjećao. Iako nije bio pričljiv u privatnom životu, u pjesmama je uvijek imao nešto za reći. Pjesme koje je Rajko stvarao su bezvremenske. One su živjele kroz generacije i nadam se da će nastaviti živjeti kroz ovaj album. Bez obzira na to hoće li postati evergreeni ili ne, važno je da se ne zaborave.
Kad sam pitala Ninčevića hoće li se nešto dogoditi s pjesmama, nisam stvarala pritisak, ali nisam mogla prestati razmišljati o tome. Bilo je jako važno da ih pronađemo, jer su to pjesme koje su nastale iz Rajkovih emocija. Rajkov sin Tin je osmislio i nacrtao omot albuma, iako smo misliti staviti neku Rajkovu sliku. Mislim da je to bilo pravo rješenje jer omot nije samo odražavao Rajka, nego i njegovu obitelj. Rajkova glazba je bila moj život i, iako ga više nema, njegov rad neće nestati. Ovaj CD je način da sačuvamo njegovu glazbu, da se prenese s generacije na generaciju. Nadam se da će s nove pjesme svidjeti publici. Moj jedini cilj je sačuvati lik i djelo mog supruga od zaborava. To mi je najvažnija stvar.
Slušate li često Rajkove pjesme?
Ovisi o mom raspoloženju, ali obavezno u autu slušam radio. Zanimljivo je da nemam puno drugih CD-ova, osim kompilacija pjesama koje je Rajko napisao. Ponekad mi jednostavno dođe da želim slušati samo njegove pjesme. Nema pravila kad i zašto, sve je do trenutka. Ali, ne mogu i ne želim pobjeći od njegovih pjesama. Čim čujem prvi ton, prepoznam da je to pjesma koju je Rajko napisao, imao je svoj rukopis. Surađivao je i pisao pjesme mnogim izvođačima, njegove pjesme nađu put do srca. Iako volim i mnoge druge izvođače, kao što su Zdravko Čolić, Toni Cetinski i Toše Proeski. Od ranog djetinjstva slušam glazbu. Glazba mora biti emotivna i iskrena, bez obzira na žanr. Glazba je univerzalna. Možeš je slušati na bilo kojem jeziku i razumjeti je, jer melodija nema prijevod bez obzira da li se pjeva na francuskom, švedskom, španjolskom, tu i zato glazba ne poznaje granice.
Koliko često posjećujete Rajkov grob? Je li vam tada lakše ili teže?
Nemam neki određeni ritam. Odem kad osjetim potrebu, a to je obično dva do tri puta mjesečno. Nekad, kad je prošlo duže vrijeme, osjetim potrebu da odem, a nekad nisam ni sigurna što osjećam kad dođem. Teško mi je, vratim se umorna, ali mi je nekako lakše. Ne znam točno definirati kako se osjećam. Na početku, kao i svi, išla sam češće. S vremenom se to smirilo. Nisam vezana za neko određeno vrijeme, niti me zanima što drugi misle o tome. Prošle su četiri godine. Nedavno sam bila na promociji CD-a Mije Dimšić. Bila sam u društvu novinarke prijateljice, smijali smo se, zabavljali. U jednom trenutku sam se sjetila Rajka, i jako mi je nedostajao. Prije je normalno bilo da sam išla s njim na gaže, na promocije, na sve. On je bio moja srodna duša. Dijelili smo život 33 godine.
Kako ste se osjećali kada ste nedavno posjetili svoju kuću u Gorskom kotaru?
Prije četrdesetak godina Rajko je kupio zemlju u Gorskom kotaru i sagradio kuću svojoj majci Lotti, jer je bila jako bolesna, imala je astmu i odgovarala joj je ta klima. Ljetovali smo u Gorskom kotaru zbog mira i tišine. Brali smo borovnice, maline, ljekovite trave, gljive, družili se, slavili Rajkove rođendane. Nažalost, sada toga više nema. Rajka nema, a ni mnogih prijatelja s kojima smo dijelili te trenutke. Tako mi je sada prazno. Grad je prenapučen, a u malim sredinama još više osjetiš tu prazninu. Vidim to, nažalost, na svakom koraku. Kad sam se vratila na to mjesto, sjetila sam se nekih trenutaka, ali nisam se rasplakala. Plakanje ili neplakanje… možda je to samo odraz snage, a ne slabosti. Ne mislim da neplakanje znači da sam snažna, već da možda pokušavam izdržati te emocije. Mislim da to često radimo, trudimo se ne pokazati svoje osjećaje.
Što vas je nagnalo na razmišljanje o prodaji kuće?
Prije dvije godine, bila sam u fazi kad sam željela prodati kuću. Kuća je velika briga, velika obaveza. Za mene je to postalo previše, a ni iznajmljivanje nije opcija. Oglasila sam je i dala u agenciju. Imala sam puno misli, prvo sam htjela, pa nisam. Bilo mi je previše bolno zbog uspomena. Jednog dana sam donijela čvrstu odluku, rekla sam: "Sad ću prodati." Dolazili su zainteresirani mogući kupci, ali onda je nešto kliknulo u meni. Odustala sam od prodaje, jer to je moja oaza mira.
POGLEDAJTE VIDEO: Snježana Dujmić prvi put od smrti supruga Rajka pred kamerama za RTL govori o životu s velikim hrvatskim glazbenikom