Glumac Branislav Milićević, poznatiji kao Branko Kockica, koji je nekad u popularnoj jutarnjoj emisiji uveseljavao djecu, uljepšao je djeci djetinjstvo tijekom 80-ih godina.
No, jedna je novinarka doživjela neugodno iskustvo sa svojim idolom iz djetinjstva, kojeg je trebala intervjuirati.
Novinarka Žana Gauk svoju je priču ispričala za Lola magazin.
"Dječje kazalište RS bilo je domaćin XV. Međunarodnog festivala kazališta za djecu. Među tim velikim trupama, koje su prevalile pola Europe da bi se predstavile banjalučkoj publici, bilo je i onih iz susjedstva. Dolazi poznati Kockica s kazalištem Puž.
I ne bi to bio prvi put da se sretnemo. Kao i uvijek, deset dana prije njegova dolaska najavih se za intervju. Sve dogovoreno. Petak u 16.30. Kolegica iz jedne banjalučke redakcije također je strpljivo čekala da stigne. Kasni. Ali to je za glumce. A i za nas novinare.
Doveli su nas na scenu, a Kockica uveliko isprobava tekst. Klavir se ne čuje na sceni. Ide sve ispočetka. Mi i dalje čakamo. Dogovoreni intervju! Koliko nas je samo odrastalo uz Branka Kockicu, Acu Poštara, Metlu bez drške, Muzički tobogan… Prođe djetinjstvo, ali ostanu ta lijepa sjećanja na one koji su nas naučili mnogim lijepim stvarima. Mi, djeca osamdesetih, i danas živimo po tim “pravilima”.
Kad umjesto Branka Kockice nastupi Siniša Cmrk
“Da čujem pitanja”, kaže Kockica kolegici, a ona je počela iščitavati jedno po jedno kao dijete u klupi ispred učitelja.
Veliki Kockica počinje se nervozno češati po glavi i govori:” OK, odgovorit ću kratko”. Ipak, stane na jednom pitanju.
"Branko, je li danas teže nasmijati djecu s obzirom na to da im je dostupno toliko medija", upita ga novinarka.
Kockica zaurla: “Kakva su to glupa pitanja? To je glupo. Kako ja mogu reći je li lakše ili teže. Vi umišljate da sam ja pedagog. Ja sam samo glumac. Ja nikoga nisam nasmijavao ni učio. Imao sam tekst pred sobom i to sam čitao. Nikoga nisam odgajao. Šta da ti na to odgovorim, u pi** mat**inu."
Kolegica krajnje profesionalno nastavlja o obrazovnom programu onda i sada. Kockica i dalje, preobražen u neki gadan lik, drsko odgovara: “Ne znam, neću odgovoriti. Morao bih napasti vlast, a ja sam vladin službenik. Eto, neka ti odgovor bude da ne znam. Odgovori ti meni. Što bi mi odgovorila na tu glupost? Zaista nemam vremena. Mene je dolazak na ovaj festival unakazio.”
Okreće se prema meni i kaže: “Pošalji pitanja na e-mail. Ne znam kada ću odgovoriti. Mene jedan Nedeljnik… Je l’ znaš što je Nedeljnik? Oni me dvije godine čekaju za intervju. Ali, tebi ću odgovoriti jer si iz Republike Srpske, a ja imam poseban osjećaj prema Srbima." I nestane. Negdje na sceni.
Branko… Kockica… Naš Branko… Onaj što nas je učio da se dijelimo samo na dobre i loše, kako da se ponašamo i da prema svima budemo uljudni…
U nevjerici odlazim… Ne događa se to često, da se razumijemo. Ne u kazalištima.
Cijeli vikend razmišljam i ne mogu dokučiti što ljudi umisle da su. Znam da su novinari omraženi i s tim se borimo godinama. Isto tako znam da ni vi ne biste imali što gledati ni čitati da nije nas. Da nije naših pitanja, kako biste o pojedincima saznali sve što znate? Da nije medija, bi li bilo poznatog Kockice?
Pitanja za njega više nemam. Samo poruku da smo ga voljeli svi. Cijeli Balkan. Sva djeca osamdesetih. Potonuo je… Mornar koji je plovio morima mašte, kralj koji je vladao beskrajnim kraljevstvom, učitelj i odgajatelj… Potonuo je. Junak mog djetinjstva postao je tragični lik.
I ne postoje, dragi Branko, glupa pitanja. Postoje samo glupi odgovori. To si, nažalost, i ti dokazao.
Neka te čeka veliki “Nedeljnik”. Ja, mala iz Banja Luke, ne želim", stoji u objavljenom tekstu.
Branko je emisiju Kocka, kocka, kockica snimao od 1978. do 1992. godine, a njegov pozdrav "tatatatira" i danas mnogi pamte.
