Aleksandra, prije tri si se godine odlučila na koncept samostalnih revija koje održavaš na vrlo zanimljivim lokacijama u Zagrebu. Kolekciju za proljeće/ljeto 2018. ćeš predstaviti 27. studenoga u muzeju Moderne galerije. Zašto baš tamo?
Moderna galerija je vrlo važan segment u vizuri grada Zagreba. Tamo će paralelno s revijom trajati izložba Na obalama Jadranskog mora. Odlučili smo se za to mjesto kako bi se mogao dogoditi spoj umjetnosti i mode.
Već si i prije imala revije na neobičnim mjestima.
Uvijek se trudim napraviti revije na nekim mjestima koje su od povijesne važnosti, neki prostor koji je značajan za grad Zagreb. U principu, trudim se napraviti jednu razglednicu svoga grada. Tako smo imali reviju u Državnom arhivu, što je bila prva nacionalna i sveučilišna biblioteka u Hrvatskoj, zatim smo radili reviju na Glavnom kolodvoru, od Preporodne dvorane smo krenuli. Kroz sve se trudim provlačiti jednu priču, trudim se mladim djevojkama predstaviti neke druge uzore. Recimo, kad smo radili reviju u Preporodnoj dvorani, pokušala sam mladim curama dati do znanja da ako ne učiš, ako nisi vrijedna, ako ne odeš u knjižnicu..., da je bez knjige uspjeh gotovo nemoguć. Taj faktor sreće koji se danas pokušava kroz društvene mreže nametnuti mladim djevojkama je daleko od stvarnosti. Zbog toga se javljaju neke frustracije kod mladih ljudi, a ja im pokušavam nametnuti druge uzore. Revijom na Glavnom kolodvoru sam pokušala objasniti - OK, svaka mlada žena, nakon što završi školu, nađe se na nekom kolodvoru. Možda nekad sjedneš i u krivi vlak, odeš u krivom smjeru - vrti se, okreni se, putuj, hodaj, ali bori se da budeš najbolja u onome u čemu smatraš da trebaš biti najbolja. Ovog puta sam odlučila napraviti reviju u Modernoj galeriji gdje će taj sam prostor i cijeli njegov imidž biti potpuna suprotnost izložbi koja će se tada održavati, ali svakako ću kroz to provući i žene u umjetnosti i koliko je teško i odgovorno biti umjetnik ili dizajner. U našem društvu postoji neki mit da je biti dizajner jednostavno, da je umjetnost go with the flow, ali ne shvaćaju da je ženama u umjetnosti teško.
Kažeš da nije lako ženama u umjetnosti, a kako je biti žena u tvom poslu? Većinom modnim svijetom vladaju muškarci.
Da, ali ja to ne dijelim tako. U mojoj glavi, ne postoje muški i ženski poslovi, ne postoje muške i ženske obveze. U našem društvu postoji čak i muška i ženska odgovornost, što također nije dobro. Mislim da uvijek možeš tražiti isprike da ne uspiješ u nečemu. "Živim u Hrvatskoj, ne mogu to jer sam žena..." To se mora izbrisati. Kada to izbrišeš, kreneš raditi nešto najbolje što možeš. To je isto jedna od stvari koje pokušavam postići svojim revijama - da uvijek postoji neka priča iza svega, da se ne svodi sve na samu kolekciju. Trudim se dati neki doživljaj da se moj posjetitelj osjeća lijepo, ali i da ode kući s nekom porukom.
Smisliš li prvo mjesto na kojem bi htjela održati reviju pa oko njega smišljaš priču ili imaš ideju kako bi to trebalo izgledati pa onda tražiš mjesto na kojem ćeš je provesti? Imaš li više opcija za održavanje revija?
Već sada znam dva, tri prostora gdje bih mogla održati sljedeću reviju i neke priče u glavi, već znam materijale koje ću nabaviti za drugu zimu. Zbog stranih kupaca sve mora biti godinu dana unaprijed isplanirano. Ali, Zagreb nije Pariz i nemamo tako velik izbor prostora da revije budu na vrhunskom nivou. Ima mnogo skrivenih dragulja u Zagrebu, ali možda u njima nije izvedivo održati reviju, zbog sigurnosti ili se ne može ući u te prostore... S druge strane, ni u Državni arhiv se nije moglo ući, ali smo održali reviju tamo. Nitko još nije održao reviju na Glavnom kolodvoru. Ljudi su prilagodljivi, kada vide da je nešto za nekakvu umjetnost, oduševe se i drago im je uskočiti i pomoći da se to ostvari. Sve su to mali izazovi i moj tim i ja na neki način pomičemo granice.
Što nam možeš reći o novoj kolekciji?
Vesela je, prevladavaju metalik nijanse, crne, bijele i sive nijanse koje inače jako volim. Usudim se reći da će ova kolekcija biti veselija nego što su bile moje kolekcije u zadnje vrijeme, koje su bile dosta ozbiljne. Predstavit ću i kolekciju nakita koju sam radila u Italiji ovo ljeto.
Odakle crpiš inspiraciju za svoje kolekcije?
Ne razmišljam uopće u tom smjeru. Kod mene nema toga da se inspiriram nekakvim ljudima ili nekakvim vremenskim razdobljem. Kada stvaram kolekciju, to kod mene dođe samo od sebe, nema neke pripreme. Ili si kreativan pa si kreativan ili nisi kreativan. Kod mene postoji samo - sada trenutačno treba osmisliti to i to i ja si to uzmem za zadatak i to odradim. Danas moda funkcionira upravo na taj način. Dizajneri godišnje izbacuju na desetke kolekcija i zaista je moda postala jedna mašinerija i to treba prihvatiti i pratiti. Mijenjati to i razmišljati o jednoj haljini tjedan dana... To je u mom slučaju nemoguće.
Bi li ponekad voljela da nije tako, da možeš stati i malo dulje razmisliti o nekoj haljini ili kolekciji?
Moda je jako iscrpljujuća, u svijetu dizajneri često polude, odlaze, najveći dizajneri napuštaju najveće modne kuće... Ali, ja modu i dalje shvaćam kao neku igru, i dalje smatram da to nije nešto tako ozbiljno - to nije ni fizika, nije ni medicina, to je samo moda i tako je treba prihvatiti i tako se treba prema njoj odnositi. Kada dođeš na svoj posao i igraš se, kada se zabavljaš i još uvijek u svemu tome pronalaziš nešto djetinje, onda to jednostavno ide samo od sebe. S druge strane, ja imam mnogo drugih obveza vezano uz svoju tvrtku, tako da si ne mogu priuštiti taj luksuz da se bavim isključivo kreiranjem.
Sama upravljaš svojom tvrtkom koja danas broji 30 zaposlenika i još odrađuješ kreativni dio - kako izgleda jedan tvoj dan, pogotovo kada je gužva?
Vrlo je malo dana zapravo kada nije gužva i kada je opušteno. Kada par dana nema pritiska, radije uzmem slobodne dane i odmorim se nego gubim dane na poslu. Kada je normalan dan, ustanem oko šest, na poslu sam između sedam i osam, onda rasporedim tko što treba raditi, dogovorimo se kada je ručak, kada su sastanci... Lijep je to dan. Kada sjednem za svoj radni stol, dobro se osjećam. Unutar svoje firme se dobro osjećam. Mislim da tu vlada jedna pozitivna atmosfera, da nema napetosti, nema nervoze. Ja nisam kampanjac i jako mi je važno da je sve u svojim ladicama i da se sve završava na vrijeme. Dobro je, kada si vođa, da si svjestan samoga sebe i da znaš koje su tvoje mane i da na taj način upravljaš sa svojim timom. Radni dan mi završava oko pet, šest. Nisam od jutra do sutra na poslu. Kod mene je specifično to što kada radim onda radim, a kada odmaram onda odmaram. Zato ja u svojih osam ili deset sati radnog dana mogu napraviti strašno puno. Mislim da je to problem kod naših ljudi: kada rade, vole odlaziti na kave, vole ubacivati neke neformalne obveze i onda im se radni dan produži.
Počela si s radom 2007. godine. Je li deset godina dug ili kratak period u ovom poslu? Jesi li zadovoljna time što si postigla u tom razdoblju?
Jako sam samokritična, rijetko si čestitam. Dosta sam sitničava kada promatram sebe i svoj rad. Uvijek mislim da sam mogla nešto napraviti bolje i kvalitetnije, ali, srećom, nemam vremena za pretjerane analize. Kada i pogriješim, ustanem i krenem dalje sa svojim obvezama i zadacima. A je li to što sam postigla dosad puno ili malo, neka procijeni netko drugi. Ono što je jako važno je to da sam ja u ovih deset godina imala mjesece pa i godine kada sam radila od jutra do mraka. Možda je mojih deset godina nečijih 30. Vrijeme je relativno. Ja nisam imala početni kapital ni mogućnosti, imala sam samo vrijeme i odlučila sam ga iskoristiti.
Tvoje su haljine nosile brojne strane zvijezde, a poznate Hrvatice ih redovito nose. Dizajniraš li po narudžbi za zvijezde?
Već sama znam sa svojim klijenticama i ambasadoricama kako s kojom trebam. To je uski krug žena, sa svakom već znam kako želim raditi i što želim odraditi. Uvijek imam u glavi neki krajnji cilj kako želim da ta žena izgleda kada se pojavi u javnosi. Kod nas je cijeli taj proces vrlo opušten, to nije po strogim pravilima kao što je recimo u Americi. Tamo jedna zvijezda ima po četiri, pet svojih stilista, svaki je za točno određena događanja, unaprijed se dogovara što će koja zvijezda odjenuti, posjećuju se showroomi... Užitak je raditi s njima jer je njihova mašinerija posložena, a ja volim kad su stvari posložene pa mi to odgovara.
Od domaćih zvijezda s kim radiš, koga sve odijevaš?
Surađujem sa svima, mislim da nema zvijezde u Hrvatskoj koju nisam odjenula, ne mogu se sada nijedne sjetiti.
Za kraj, koja ti je od haljina koju su nosile zvijezde najdraža, na koju si najponosnija? Imaš li uopće osjećaje prema svojim kreacijama?
Nemam taj osjećaj. Nisam osoba koja si plješće i uzdiže se. Presudan je bio trenutak u kojem sam odlučila da idemo na vanjsko tržište i obavijestila svoj tim da smo se za to pripremali i da idemo u taj projekt. To je za mene bio bitan trenutak. Ovo sve što se događa je samo posljedica toga. Uvijek mi je bitno ono što se događa unutar moje kuće, ono što ja i moji ljudi planiramo i dogovaramo. Cilj mi je finalizirati planove i da to bude najbolje moguće. Ne plješćem si zbog rezultata, oni su samo preslika toga. Znam da sam s tim izlaskom na vanjsko tržište napravila puno, mogla sam i više, a mogla sam i manje. Nije to nešto što se dogodilo preko noći, nije to bila slučajnost već strateški planiran i dobro organiziran korak. To je kao kada radiš u nekoj firmi i na kraju mjeseca dobiješ svoju plaću, to se podrazumijeva.
