U intervjuu za časopis Globus, Tereza se mislima vratila u prognaničku 1991. godinu te otvorila srce.
'Jednog kasnog popodneva došla sam s puta iz Slovenije. Stanovala sam u svom prognaničkom stanu u Zagrebu. Bio je to unajmljeni stan s tuđim stvarima. Napadao je strašan snijeg. Osjećala sam nervozu. Unijela sam kofer u stan i bacila se na spremanje. Onda sam sjela u tu dnevnu sobu i počela pogledom kružiti po stanu. Taj televizor nije moj, taj stol nije moj, ta fotelja nije moja, ali ono tamo je moje. Taj komad čempresa koji je 1991. godine izgorio pokraj moje spaljene kuće na Konavlima... I u tom trenutku mene je nešto strašno dohvatilo. Od nožnog palca i onda se ubrzano penje gore, gore... Osjetila sam jedan snažan pritisak i rekla sebi: 'Moram nešto popiti.' Uzela sam cijelu bocu bijelog vina i popila. To je mene kompletno zaludilo da sam legla obučena na krevet i uopće se ne sjećam što se dalje sa mnom događalo. Napila sam se, naravno, što mi se inače ne događa. Bila je to jednostavna želja za samodestrukcijom', započela je svoju priču 72-godišnja Tereza.
No, kako kaže, te kobne 1993. godine, tu nije bio kraj njezinoj samodestrukciji. Kada je ustala s kreveta popila je tabletu za spavanje, nakon čega se onesvijestila te udarila glavom o pod. Nakon nekog vremena se probudila s užasnom glavoboljom, napipala ranu na glavi te krv od koje joj je bila slijepljena kosa.
Ova potresna ispovijest, kao i mnoge druge priče iz Terezina života, naći će se u njezinoj autobiografiji, koja bi trebala izaći krajem godine.
Prethodni članci:
arti-201007010160006
