Dreg-scena u Hrvatskoj godinama je opstajala na marginama društva, skrivena od pogleda javnosti i svedena na nekoliko entuzijasta koji su stvarali prostor za umjetnički izraz unatoč brojnim izazovima. No, posljednjih godina zagrebačka scena polako se razvija, okupljajući novu generaciju dreg-umjetnika koji svojim radom razbijaju predrasude i grade vidljiviju i snažniju zajednicu. Jedan od njih je 23-godišnji Mx. Bodliere, dreg-queen iz Zagreba! Daleko od klišeja o šljokicama i provokaciji radi provokacije, njegov rad otvara pitanja identiteta, zajednice i prostora za različitost u društvu koje prema tome još uvijek ima podijeljen odnos. Za Net.hr Mx. Bodliere govori o stvarnosti dreg-scene u Zagrebu, svakodnevnim izazovima s kojima se susreću umjetnici, odnosu publike prema drag-kulturi i potrebi za većom podrškom lokalne zajednice.
Kada ste prvi put shvatili da želite biti drag-queen i što Vas je nagnalo na tu odluku?
Mislim da je uvijek u meni postojala fascinacija sa kostimima, performansom i umjetnošću transformacije. Mislim da ona postoji u svima zapravo, kad smo djeca volimo maškare i fašnik, večina ljudi, nažalost, s vremenom počinje zanemarivati tu stranu sebe misleći da su prestari za to. Moje putovanje u svijet drega započelo je 2017. godine. Čim sam saznao da to postoji kao zaseban oblik umjetnosti i da se tu mogu izražavati na načine koji nadilazi svakodnevni život. Razvila sam fascinaciju za one trenutke kada bi netko zablistao, bilo na televiziji, pozornici ili modnoj pisti. S vremenom sam shvatio da se i ja mogu igrati s tom estetikom. Dreg mi je dao priliku da budem nešto veće od života, da oblikujem svoju priču i pokažem svijetu verzije sebe koje na niti jedan način ne bih pronašla.
Sjećate li se prvih znakova da ste “drugačiji” od ostale djece? Kako ste to doživljavali?
Oduvijek sam se osjećao kao da postoji neki zid između drugih i mene. Rekao bih da sam imao vrlo dječačko djetinjstvo, vrijeme sam najčešće provodi u šumi ili parku. Kada sam morao biti s drugom djecom, imao bih jednog ili dva prijatelja. Nisu me zanimali sportovi, ali nije me u to vrijeme zanimala ni moda. Trebalo mi je dugo vremena da nađem sebe i bilo je tu dosta represije s moje strane. U tinejdžerskim danima postajem napokon otvorenija osoba i počinjem aktivno sudjelovati u životu.
Nisam sebe doživljavao kao nešto “drugačije”, već jednostavno kao moje prirodno stanje. U stvari, druga djeca su mi bila čudna i postajala sve čudnija kako smo odrastali. S njihovim hrpama pravila koje prate, a ne znaju zašto. Društvo te vrlo brzo nauči da postoji neka nevidljiva granica, nešto što je "normalno" i nešto što "nije". Kad sam shvatio da sam na toj strani "drugačijih", prvo me uhvatila nesigurnost, ali onda je ta nesigurnost postala izvor snage.
Kako su Vaši roditelji reagirali kad su saznali da ste drag-queen? Jesu li to prihvatili odmah?
Isprva su bili zbunjeni, onda malo zabrinuti, ali nije bilo otvorenog odbacivanja. S vremenom su vidjeli koliko mi to znači i koliko truda ulažem u svoj rad, pa su naučili cijeniti tu stranu mene. Nije bilo lako odmah, ali drago mi je što su vidjeli koliko me to ispunjava. Moj talent za performans nije nešto što mogu ili želim potisnuti.
Koji su najveći izazovi života drag-queena u Hrvatskoj? Kako se nosite s njima?
Izazovi su brojni. Meni najveći je manjak prostora za nastupe. Hrvatska je specifična. Dreg scena ovdje nije toliko razvijena kao u drugim gradovima i polovina mojih nastupa je zapravo bila izvan države. Tu moramo biti i izvođači, i producenti, i pr-ovci. A onda je tu, naravno, i pitanje društvenih predrasuda. Kad izađeš van u punom dragu, možeš osjetiti poglede – neki s divljenjem, neki znatiželjno, a neki, nažalost, puni osude. No, što god bilo, ja uvijek koračam visoko podignute glave – na štiklama od 15 cm!
Dugo vremena se u Zagrebu nije događalo skoro ništa u ogledu drega. Nakon skoro sedam godina nastupanja vani polako mi je već postalo dosadno i depresivno i počela sam razmišljati o mirovini. Preokret mi se dogodio prošlog ljeto kad sam mjesec dana putovala po istočnoj Europi i bivšoj Jugoslavije s ruksakom. Imao sam priliku vidjeti izvođače u puno drugih gradova i konkretno jako me inspirirala scena u Splitu, koja se razvila potpuno nezavisno od svih nas ostalih u ex-Yu, gdje je scena u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i Skopje vrlo povezana. Jako su DIY i to me inspiriralo da konačno u Zagrebu napravim radionicu drega o kojoj sam godinama razmišljao. To je dovelo puno nove djece na scenu, doselili su neki novi ljudi i sad nas odjednom i u Zagrebu ima preko dvadeset što mi je jako drago. Uz to kolegica je nedavno imala rezidenciju u galeriji pa smo mogli koristiti prostor kako god smo htjele te smo, između ostalog organizirali networking gdje smo pozvali sve umjetnike i organizatore kvir evenata. Mislim da će se puno suradnji dogoditi kao rezultat toga i da će 2025. godina biti vrlo velika za dreg u Hrvatskoj.
Kroz zajedništvo i podršku unutar zajednice, uspijevamo stvarati prostore za izražavanje i umjetnost. Svaki put kad stanem na pozornicu ili vidim nove ljude sretne što napokon imaju pristup istoj - znam da vrijedi.
Je li bilo situacija kad ste bili žrtva homofobije i kako ste se nosili s tim?
Susreo sam se s homofobijom, no "na sreću" to su bili samo komentari i prijetnje. Koristim to kao gorivo i inspiraciju. Moje postojanje, moj performans – sve to je oblik otpora. Konzervativci se boje drega jer on predstavlja ljudsku slobodu. Iako postojimo odvojeno od njih i ne ugrožavamo ih na nikakav način, vidljivi prikaz ljudske slobode im jako smeta. Imam prijatelje koji su bili beskućnici zbog homofobije i transfobije svojih roditelja i prijatelje koje su tolko puta napali huligani na ulici da već znaju koje točno policijske postaje će im pomoći, a koje neće. U takvim situacijama oslanjamo se na svoju unutarnju snagu i podršku prijatelja. Važno je educirati i podizati svijest kako bismo smanjili predrasude.
Kako izgleda jedan dan drag-queena?
Većinu vremena živim kao i svi drugi, uglavnom je dreg tu samo kao hrpetina stvari u sobi koje nikako ne mogu pospremiti. Probudim se, idem na fakultet, idem u menzu, učim, idem na kave s prijateljima, probam leći ranije i zaspem prekasno. Ako planiram nastup uglavnom tražim inspiraciju u glazbi, materijalima i predmetima koje nađem slučajno. Problem mi je tu često da ne znam što raditi jer imam previše ideja.
Ako imam nastup taj dan, planiram da mi treba dva ili tri sata za šminkanje, oblačenje, češljanje, finalno preslušavanje pjesme i zagrijavanje. U trenutku izlazak na scenu energija publike je to što sve to čini vrijednim.
Kako izgledaju Vaši nastupi? Može li se u Hrvatskoj živjeti od toga?
Moj stil je spoj groteske i glamura, malo horora, malo kabarea – volim šokirati, iznenaditi, natjerati publiku da osjeti nešto intenzivno. Volim flertati s publikom, raditi jako energetične nastupe, ali nekad volim i balade, šansone ili neku smiješnu numeru - ovisi kako se osjećam tih dana.
Mislim da je u Hrvatskoj teško živjeti od umjetnosti i kulture generalno, a za dreg pogotovo nema dovoljno prostora gdje bi se održavala redovna umjetnička scena. Ljudi se tu bave time iz hobija i zabave. Zna se dogoditi da ste zbog drega i na financijsom gubitku, ovisno naravno o stilu izvođača i kakve evente radi. Dreg je skup sport tako da, ukoliko dođete na neki event, bit ćemo vam zahvalni za bilo kakve donacije.
A život van drag-scene? Radite li ‘’normalan’’ posao uz nastupe?
Kao i većina nas na sceni, balansiram više stvari odjednom. Drag je ogromna strast i radim na puno sličnih kreativnim projektima – dizajn, performansi, izložbe… Ipak većinu vremena trenutačno posvećujem fakultetu. Mislim da nema potrebe da previše ulazim u detalje, ali studiram na jednom od STEM smjerova.
Jeste li ikada naišli na ozbiljne predrasude zbog toga što ste drag-queen? Na poslu ili u ljubavnoj vezi?
Predrasude su, nažalost, prisutne. Na profesionalnom planu, ponekad se suočavam s nerazumijevanjem, ali trudim se educirati ljude oko sebe. U ljubavnim odnosima, iskrenost i komunikacija ključni su za prevladavanje takvih izazova. Naučio sam da ako sam sigurna u sebe, puno lakše mogu objasniti drugima o čemu se radi. Ljudi često ne razumiju razliku između drega i identiteta. Bilo je situacija gdje su me ljudi gledali kao “spektakl”, ali ne i kao osobu. Iskreno, bolje je biti sam nego s nekim tko ne razumije ili ne cijeni ono što jesi.
Jeste li zaljubljeni?
Većina kraljica, kraljeva i performera danas ima potpuno normalne ljubavne odnose jer ljudi ipak sve više znaju što je dreg. S druge strane, ja sam uglavnom nesretno zaljubljen, identificiram se kao prokleti pjesnik koji stoji na kiši da citiram Balaševića. Mogli bi dodati P za mene na kraju LGBTQ(P) akronima. Za sad mi je u redu biti slobodan i mogu reći da sam zaljubljen u život, zaljubljena u ono što radim, u ljude koji me okružuju, u osjećaj slobode koju imam i zajednicu koju gradim.
Volite li i privatno modu? Što se sve nalazi u vašem ormaru? Imate li nekih skupljih komada?
Moda me počela zanimati kada sam se počela baviti dregom, odnosno dreg je bio prvi. Danas mi je ona fascinacija i inspiracija – to je način na koji pričaš priču o sebi. Moj ormar je poput kazališne garderobe – perike, lateks, vintage komadi i puno komada koje sam dizajnirao ili preradio, većina toga iz second hand trgovina ili odjeća koju sam naslijedila od svojih.
Ne volim brendove. I ne treba ti skupa odjeća da bi izgledao luksuzno – ponekad je dovoljno malo mašte, malo kreativnosti i dobra doza stava. Mislim da je to najbitnija stvar koju te dreg može naučiti. Stav je sve. Svaki materijal može postati visoka moda ako ga tako nosiš. Ako nešto napravite sami uvijek će biti vrjednije od kupljenih stvari.
POGLEDAJTE VIDEO: U Saboru prate RTL: 'U trendu su Sjene prošlosti'
