Proslavljeni kazališni glumac Pero Kvrgić preminuo je u 94. godini života.
Iako je iza sebe ostavio brojne velike uloge, Kvrgić će ostati zapamćen i kao veliki čovjek, onaj koji je od malih uloga radio velike dajući im jednu posebnu dimenziju. O njegovoj osobnosti i životu možda je najviše otkrio intervju iz 1990. godine kada se za Studio prisjetio nekih od najbolnijih trenutaka u svom životu.
"Kao i druga djeca, nisam volio školu. To je za mene bilo nepotrebno maltretiranje. Znao sam po cijeli božji dan lutati s prijateljima po obližnjim šumama. Ni na ručak nisam dolazio. Otac se tada hvatao za glavu pitajući se što će se samnom dogoditi u životu. Bem ti boga, govorio je, što će od tebe biti?!", prisjetio se glumac.
Htio je biti liječnik, pilot, vatrogasac... Mnogo toga, ne znajući kako je gluma njegov poziv.
Smrt oca
Iako je rijetko želio o tome govoriti, prvi šok doživio je kada mu je otac odveden u smrt. Prije nego što su ga odvele ustaše dopustili su mu da kod kuće popije još jednu kavu.
"Ja sam ga nagovarao da pobjegne. Desetak metara iza kuće bila je neka šumica, mogao se tamo sakriti. Ali, otac nije htio bježati. Rekao je da nema razloga, jer nije ništa kriv. Onda su ih sve potrčali u stočne vagone i tamo ih zatvorili. Na očev vagon kredom su napisali "Pokvarena roba". Posljednji put sam ga vidio prije nego što je vlak krenuo u nepoznato. U smrt. Njegovo lice gledalo me iz rešetaka na malom prozorčicu. Žene su plakale. Prašina. Bilo je grozno.", ispričao je tada glumac.
Otac mu je ubijen i nije se vratio, a Kvrgić se kaže tada prvi puta napio.
"Napio sam se s jednim prijateljem koji je također ostao bez oca. Bilo je to pijanstvo iz očaja. Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase. Iz ove prespektive - to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju".
Partizan zaljubljen u glumačke daske
Prvi puta kada se želio pridružiti partizanima, vratili su ga jer je bio neuhranjen, no to ga nije spriječilo da im se naknadno pridruži.
"Najprije sam završio u družini "Goran Kovačić", a potom u banijskoj družini "August Cesarec". S njima sam prošao Gorski kotar, Baniju, Sloveniju i našao se, s Četvrtom armijom, u Trstu. Tu sam prvi put u životu vidio pravo kazalište. Gledali smo operu "Carmen". Pjevala je naša Jelačićka. Bila je uplašena", prisjetio se glumac.
Strah ju je, kaže, bilo partizana.
"Sjedili smo u teatru s puškama i gledali operu. Kad danas o tome mislim, nasmijem se toj grotesknoj situaciji. Možete li zamisliti tu sliku?", rekao je Kvržić.
Daske koje život znače
Poratno razdoblje je bilo, kako je govorio "era velikog entuzijazma".
"Vjerovali smo u mnoge parole koje smo izvikivali na svečanostima", kazao je Kvrgić.
Učenje glume uz onakve profesore bilo je lako, smatrao je glumac. I doista, kazalište mu je predstavljalo veliku radost, zbog načina na koji se mogao saživjeti s ulogom.
"Slušam publiku, ali na jedan čudan način. Slušam ju – neslušajući. Naprosto, osjećam ju instinktivno, intuitivno. Čujem kad netko u publici zakašlje ili kad se publika smije. Publika mi je nužna. Ako je malo gledatelja, osjeća se praznina, nešto je 'šuplje'", kazao je u intervjuu za Frakturu.hr 2018. godine.
Gluma je u njegovim očima bila puno više od posla.
"Ona je vrhunska igra, radost, virtuoznost, umjetnost katkada...to je gluma", kazao je prije dvije godine.
A to ni ne čudi kada je svakoj od njih dao važnost i veličinu koje jedno djelo zaslužuje.
"Nastojim da male uloge postanu velike. Teže je napraviti izvrsnu malu ulogu. Malu ulogu glumac radi iz sebe, iz svog vlastitog iskustva uzima ono što mu treba. Veliku ulogu je već autor, pisac, oplemenio i napunio mnogim značajkama. Malu ulogu stvaram ja", govorio je Kvrgić.
'Da su naši političari išli u teatar sve bi bilo drugačije'
Politika ga nije zamarala. Nakon što je do 1953. godine bio član Komunističke partije, odlučio je kako je njegov život gluma.
"Znate, onaj koji igra Pometa, Leara, Hamleta, taj se ne može baviti politikom", smatrao je, iako to ne znači da o istoj nije imao mišljenje.
"Shakespere je sve odavno napisao. Da su naši političari išli u teatar sve bi bilo drugačije. Ne bi bilo, na primjer, represija. Znate, kazalište i gluma su mnogo univerzalniji od politike", smatrao je.
Impresivna glumačka povijest
Pero Kvrgić rođen je u Srpskim Moravicama, 1927. godine. Nakratko je pohađao Zemaljsku glumačku školu u Zagrebu, da bi se 1944, kao sedamnaestogodišnjak, pridružio partizanskim pozorišnim družinama "I.G. Kovačić" i "A. Cesarec". Poslije rata postao je prvak Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu. Jedan je od najvećih jugoslovenskih i hrvatskih kazališnih glumaca u klasičnom i modernom repertoaru, s izuzetnom sposobnošću glumačkog preobražavanja, a posebno briljira u tragikomičnim ulogama. Među brojnim nagradama i priznanjima kojima je nagrađen ističe se nagrada "Vladimir Nazor".
Od Joneskovih "Stolica", preko Beketovog "Svršetka igre" i Držićevog "Dunda Maroja" do Kalderonovog "Život je san", Strindbergove "Sablasne sonate", Marinkovićeve "Glorije" i novijih predstava "San ivanjske noći" i "U posjeti kod gospodina Grina", Pero Kvrgić je zaista bio jedan od najznačajnijih glumaca hrvatskog i južnoslavenskog prostora.
