Hrvatska influencerica Meri Goldašić (31) stekla je prepoznatljivost sudjelovanjem u hrvatskom kulinarskom showu te pobjedom u emisiji "Riba na oko". Majka je dvoje djece, a poznata je po otvorenosti i autentičnosti na društvenim mrežama gdje dijeli stvarne životne situacije i potiče žene na prihvaćanje vlastitog tijela. Tako je Meri u razgovoru s nama progovorila o epilepsiji s kojom se bori već dugi niz godina. Kako nam je rekla, ovo je prvi put da je ovako javno progovorila o životu s diiagnozom epilepsije.
Postoji li neka navika ili promjena u načinu života koja vam je posebno pomogla u nošenju s epilepsijom?
Vrlo rano sam počela živjeti sama, a napadaj nisam imala od 2006. godine. I dalje pijem antiepileptike svaki dan jer mi pružaju sigurnost. Ono što mogu reći sa sigurnošću je da me ta bolest u tako mladim godinama samostalnog života, držala daleko od loših utjecaja. Strah koji sam imala od povratka napadaja podsvjesno me gurao u ispravnijem smjeru i zdravijem načinu života. Rano sam shvatila koliko su kvalitetan san i odmor važni za organizam i minimiziranje rizika od napadaja.
Postoje li stvari koje biste voljeli raditi, ali su vam zbog epilepsije ili straha od napadaja ograničene?
Voljela bih se više prepustiti adrenalinu. Na primjer, skočiti s padobranom. No to se ne preporučuje osobama s epilepsijom. Videoigre i fotosenzibilne aktivnosti me nikad nisu privlačile, ali vjerujem da to može biti još jedna prepreka za mnoge s istom dijagnozom.
Kako izgleda jedan epileptični napadaj?
Moji su se napadaji događali ili u snu ili unutar prvog sata nakon buđenja. Počinjali bi grčenjem ruku, nakon čega bih pala u nesvijest i cijelo tijelo bi se grčilo. Trajali su nekoliko minuta, oči bi se prevrnule, a znalo bi doći i do nekontroliranog mokrenja. Nakon svakog napadaja, bila bih hospitalizirana pet do sedam dana tijekom kojih bi liječnici pokušavali pronaći novu terapiju. Potraga za idealnom terapijom i točnom dijagnozom bio je dug i težak proces, ali sav trud dr. Bošnjaka se isplatio. Ne znam radi li još uvijek, ali ona me doslovno spasila i želim joj ovim putem od srca zahvaliti.
Jeste li ikada doživjeli napadaj na javnom mjestu? Kako su ljudi reagirali?
Jedan od napadaja dogodio mi se na maturalcu tijekom osnovne škole. Djeca koja su bila sa mnom u sobi doživjela su šok, nisu znala što napraviti, ali su odmah potražila pomoć profesora. Njihova brza reakcija bila je presudna i ubrzo sam bila hospitalizirana. Mislim da bi u školama trebalo educirati djecu o postupanju u takvim situacijama jer nisu rijetke, a pravovremena pomoć može doslovno spasiti život.
Smijete li voziti s obzirom na svoju povijest epilepsije?
S obzirom na to da napadaj nisam imala od 2006. godine, smijem voziti. Moji nalazi su uredni, a kontroliram se jednom godišnje. U skladu s tim produžujem i vozačku dozvolu. Prilično kasno sam položila vozački ispit, vjerojatno me podsvijest tjerala da čekam, ali sada vozim bez problema, uključujući i noćnu vožnju. Trudim se raditi sve što je u mojoj moći da tako i ostane.
Što ste prije dijagnoze mogli, a danas više ne možete?
Dijagnozu sam dobila kasno, negdje u petom razredu osnovne škole, ali prvi napadaji su počeli već s konvulzijama u mojoj drugoj godini života. Zapravo, ne znam kako izgleda život bez epilepsije pa nemam konkretan odgovor na to pitanje. Želim istaknuti da me epilepsija ne definira kao osobu niti tražim sažaljenje. Gledam je kao motivaciju da držim do zdravih navika, izbjegavam stresne situacije i živim život s pozitivnim stavom. Iskreno, osjećam se sretno i vjerujem da je roditeljima bilo puno teže nego meni. Sjećam se suza svoje majke nakon mojih napadaja i voljela bih da sustav podrške za roditelje djece s epilepsijom bude bolji. Nijedna majka ne zaslužuje prolaziti kroz takvu brigu sama.
POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Gripa hara Hrvatskom: 'Može izazvati srčane probleme, epileptične napadaje, meningitis…'
