Biti borac znači presložiti um da nema neuspjeha nego samo prepreka i prilika koje treba zaobići i iskoristiti. Upravo je to još na početku životnog puta osvijestila Sara Tićak za koju su mnogi vjerovali da zbog dijagnoze iz djetinjstva neće lako ostvarivati svoje snove. No ona je uporno svima dokazivala suprotno i upornošću je ostvarila svaki postavljeni cilj. Nakon sportskih uspjeha sad je odlučila osvojiti i glazbenu scenu. Okružila se profesionalcima i svoje mjesto pod estradnim nebom potražit će baladom "Tamo gdje te nema".
"Uživam u radu i svakodnevnom napretku. Ovo je snažna balada, ali bit će i drugačijih pjesama, gdje ću moći više zaplesati i biti u drugom ritmu", govori svestrana Sara kojoj su Petar Grašo i George Michael među najdražim pjevačima. A da je posebno dijete, pokazala je u najranijem djetinjstvu. S tri godine je proplivala pa su je roditelji upisali na trening plivanja, s četiri je već s odraslima voljela debatirati o ozbiljnim temama, a s pet je Dalmatinka rođena u Rijeci išla na engleski u školu stranih jezika.
Bezbrižan i veseo život kćeri jedinice naglo se mijenja kad je sa šest i pol godina završila u bolnici, gdje je provela mjesec dana. Nakon iscrpnih pretraga liječnici su postavili dijagnozu - dijabetes.
"Borba traje već 26 godina. Bio dijete ili odrasla osoba, nije se lako nositi s hendikepom, ali uz potporu obitelji sve je moguće. Mama me nikad nije ograničavala zbog bolesti. U djetinjstvu jasno mi je postavila stvari na zdrav način - to nije prepreka nego prilika da neprestano guram i pomičem granice. I to je doista ono što mi je pomoglo u svemu. U sportu, pjevanju, življenj", ističe Sara.
Iz škole nije izostajala, bila je učenica generacije, a nakon plivanja počela je trenirati i tenis. I ondje su brzo zamijetili njezin talent pa su je u klubu, prema Moniki Seleš, od milja zvali Mala Mo. No uskoro se prebacila na sljedeći sport - košarku, u kojoj je pokazala puni sportski potencijal, osvajala turnire i dugih osam godina živjela za svaku novu utakmicu.
"Dok sam trenirala tenis, uvjerena sam bila da ću osvojiti Wimbledon, nisam vidjela nikakve prepreke, a u košarci sam se vidjela da ću dogurati do WNBA lige. Obožavala sam ulogu playmakera, timski rad, s curama dijeliti pobjedu i znati se nositi s gubitkom. Uživala sam u toj igri, plesač s loptom koji treba doći do krajnjeg cilja. Bila sam sitna - kao Luka Modrić među dečkima nogometašima. Sve sam to radila iz ljubavi i bez kalkulacije. Za to je potrebna volja i veliki rad", govori.
Sve to vrijeme kroz život se prožimala glazba. S četiri godine dobila je prvi dječji instrument, a iste je godine nastupala u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog s Malim Riječanima, najmlađom skupinom tog zbora. Paralelno s košarkom u glazbenoj školi svirala je klavir. Uoči ulaska u pubertet ispisala se iz glazbene škole, kod kuće je na glasoviru skidala pjesme po sluhu, međutim, dijabetes je pred nju stavio novi izazov.
"Teško mi je bilo. Od udaranja po tipkama klavira znala bi mi procuriti krv iz prstiju. Roditelji su me uvjerili da to moram pustiti. Sa 15 sam počela pisati pjesme, ali nisam odustala od sviranja pa sam se ulovila gitare. Na rođendanima bih znala zasvirati od Magazina do drugih izvođača domaće zabavne glazbe. Uskoro sam vidjela da mi dijabetes fizički ni to neće dozvoliti. Opet prsti, krv... Morala sam i to pustiti. Ali pjevanje je bilo konstanta bez prekida", govori Sara kojoj je glazba oduvijek bila prisutna kod kuće. Elvis, Abba, The Beatles, The Doors i talijanske kancone obilježili su joj djetinjstvo, a slušalo se kod kuće i Olivera Dragojevića, Zlatka Pejakovića i Zdravka Škendera. Tata ju je upoznao sa glazbom, a upravo je on bio i pokretač ljubavi prema sportu.
U studentskim danima još se jednom vratila košarci, ovaj put kao trenerica, no zbog posvećenosti studiju ekonomije sportu je rekla zbogom. U struci nije radila, ali je godinama bila profesionalni fotograf na vjenčanjima, eventima, u diskotekama.
"Nisam se više vraćala sportu. Osjetila sam da je želja izblijedjela, nisam više imala onaj poriv da budem najbolja. Lopta mi mora biti prisutna u kući. Rekreativno zaigram i tenis i košarku, ali nikad kao prije. Osjetila sam da ću se posvetiti pjevanju. Nisam znala kamo će me to odvesti, ali upustila sam se u nepoznato..."
I dovelo ju je do doktorice znanosti Denis Vasilj, vokalne mentorice pjevača popularne glazbe u Hrvatskoj.
"Glazba je i zdravom čovjeku lijek. Pjevanje potiče u meni jako dobru unutarnju vibraciju. Na dijabetes i zaboravim, reklo bi se. Svjesna sam dobro svog stanja, ali ne osjećam neprestani teret dijagnoze. S profesoricom Denis razvijam svoj pjevački kapacitet i okružila sam se profesionalcima s kojima tražim svoj put na sceni. Nadam se da će se ljudima svidjeti stil glazbe koju nudim. Drugačiji je to performans, možda će biti nekima malo čudno, znali su mi reći - ti radiš na neki drugačiji, svoj način. Ali tek sam na početku. Na ljudima je da prosude je li im se sviđa", skromna je Sara koja u svom prvom singlu "Tamo gdje te nema" pjeva o bolima nakon ljubavnog prekida s muškarcem koji ju je iznevjerio. U spotu ima novog dečka iako prethodnog nije zaboravila, a posebno emotivno nabijen trenutak kad je kad se u šetnji metropolom s dečkom susreće bivšu ljubav i uspomene samo počnu navirati...
"Nisam doživjela priču iz pjesme, sva sreća. Ne odbijam udvarače, nisam krut tip, ali ne predajem se lako u ljubavi. Ne možeš planirati, ali ne osjećam se u ovoj fazi spremnom za vezu. Što će biti za koju godinu, ostavljam otvoreno srce i um za što god mi se sprema. Nisam ja djevojka koja pati za prinčevima. Nemam puno želja. Da sam zdrava i da ustrajem u tome što radim i volim i da me prati uspjeh. Bilo da je bila riječ o obrazovanju, sportovima, poslu ili glazbi uvijek mi je moto bio rad, rad i rad, a nikad život u iluzijama", zaključuje Sara Tićak.
