Iako je u 25 godina karijere odigrala gotovo 70 kazališnih i nekoliko filmskih uloga, splitskoj glumici Bruni Bebić Tudor ni jedan projekt dosad nije donio toliku popularnost kod publike kao uloga Blanke Bilić u telenoveli Nove TV “Larin izbor”.
Zbog kemije koju na malim ekranima imaju Bruna i njezin filmski partner Frane Perišin u ulozi Tončija Zlatara, poznatu Splićanku baš svi zapitkuju hoće li sudbina opet spojiti bivše supružnike.
'Gode mi jako komentari ljudi, znaju biti i malo netaktični, no ne smeta mi to nego me veseli. Kažu mi da u prirodi izgledam puno bolje i mlađe nego na televiziji i da me vole jer sam dobra i poštena u seriji. A Frane i ja se poznajemo još od studentskih dana. Radili smo puno puta zajedno u kazalištu, tako da si jako pašemo u ovim ulogama. Lako je bilo stvoriti tu sponu koja privlači gledatelje. Najžešće su prodavačice na splitskom pazaru, sve bi one htjele znati što će se dogoditi s Blankom i Tončijem – kroz smijeh će Bruna koja je ulogu u 'Larinu izboru' prihvatila najviše zbog jednog razloga. Htjela je malu promjenu u svom životu, priuštiti sebi nešto što dosad nije. I u tome je uspjela.
'Ovo je za mene izazov i avantura. Čovjek s godinama ruši predrasude. Tako sam i ja postala opuštenija, moji stavovi više nisu tako kruti kao prije, manje sam kritična prema sebi i drugima. Cijenim svaku vrstu glumačkog posla. Zrelost me učinila mudrijom, sad mislim da je život puno više od principa kojima sam se godinama utjecala. Drugačije promatram svijet oko sebe. Zasad mi se događaju samo ugodna iznenađenja – priznaje iskreno Bruna. Zbog novog televizijskog angažmana uspjela je “omesti” studentski zagrebački život svoje 20-godišnje kćeri Lukrecije, studentice treće godine glume na Akademiji.
Postala cimerica kćeri
'Postala sam joj cimerica. Nije baš oduševljena, no ipak se sve bolje i bolje slažemo, produbljujemo odnos. Znam ja ponekad gnjaviti za njeno dobro, ne mogu si pomoći, velika sam gnjavatorica. Ipak, tu u Zagrebu manje šefujem nego doma u Splitu. Obje smo temperamentne, frcaju iskre, to je taj splitski gen kojem ne možeš pobjeći. Puna joj je kapa, kaže mi često, mojih savjeta. Moja majka je bila pobornik čvrstog i strogog odgoja, a ja sam sina i kćer odgajala suprotno. I drago mi je da jesam, vrlo su samouvjereni i samostalni, imaju svoje mišljenje i znaju ga izraziti – objašnjava splitska glumica dodavši da njen 12-godišnji sin Dominik pomalo uživa dok mame nema u Splitu.
Naime, tata mu dopušta da svoj omiljeni sport košarku igra u stanu, čak je za njega postavio i koš.
'Ja sam mu dopustila bubnjeve, svira ih doma, a tata košarku, tako smo se podijelili. Lukrecija je još otvorenija i direktnija od brata. Velika mi je podrška. Srčana je i kad sam u sumnji, daje mi vjetar u leđa te kaže: 'Ne brini se mama, pa ti nećeš falit'. Jako sam ponosna na svoju djecu, nije lako odrastati s majkom glumicom u kući. Kad su bili mali, često sam imala grižnju savjesti kad bih radila od jutra do mraka na nekoj predstavi. Htjela sam biti posvećena glumica i predana majka, ali to ne ide jedno s drugim. Nekad je patila obitelj, nekad kazalište, no preživjeli smo i to, isplivali su – s olakšanjem će Bruna. A njen talent nije samo gluma. Osim na kazališnim daskama, majstorica je i u pripremanju ukusnih delicija.
'Veliki sam gurman, volim jesti. U mojoj obitelji uvijek je postojala ljubav prema hrani i raznim kuhinjama, ponajviše sinjskoj, jer mi je baka iz Sinja. Još u mom djetinjstvu vrijedila je obiteljska tradicija okupljanja za stolom i uživanja u dobroj spizi. Sve se uvijek vrtjelo oko stola', prisjeća se Bruna. Ne krije kako je posljednjih godina najviše veseli kad se može opustiti u svojoj Komiži ili na Biševu, pobjeći od svih i plandovati u otočnoj izolaciji, moru, suncu, slobodi. Upravo je taj primamljivi osjećaj slobode bio glavni razlog zbog čega je poželjela biti glumica. Kazalište je izgledalo kao neka čarobna i nepregledna tajna, a za to je dijelom kriv i jedinstveni Boris Dvornik.
'Moj tata i Boris bili su dobri prijatelji još iz djetinjstva. Tata je bio odvjetnik koji obožava kazalište, i dan-danas je redovito u publici. Odlično su pjevali, od klapskih pjesama do opernih arija, svirali, ludirali se. Kad je Boris bio kod nas, uvijek je bilo živo. To je bio pravi teatar u kući. Sve je bilo dopušteno. Ta lakoća postojanja u trenucima u kojima je sve moguće očarala me i potaknula da zakoračim na scenu – priznaje danas priznata glumica koju nagrade nisu zaobilazile. A ni sitne nevolje dok je bila dijete.
'Bila sam jako impulzivno dijete, znala sam na Bačvicama usred zime zabundana u kaput skočiti u more koje obožavam. Tata bi me onda, da se ne prehladim, dodatno dobro zavaljao u pijesak i takvu donio doma na radost i veselje majci. Jednom sam s biciklom također pala s mula. A kao studentica sam skačući s prozora u nečiji vrt potpuno rasjekla ruku i danas se taj ožiljak još vidi', kaže Bruna kojoj je studentski život donio i mnoge simpatije prema kolegama glumcima. U neke se i zaljubljivala na sceni, no nikad nije bila u vezi s glumcem. Prije pet godina rastala se nakon 18 godina braka od Marina Tudora, no s bivšim suprugom ostala je u prijateljskim odnosima.
'Kao tinejdžerica sam čitala stripove i romantične romane, puno maštala i nakupila razne slike i zamisli o tome kako bi ljubav trebala izgledati. Sve je bilo puno divnih djeva i časnih vitezova. Koliko god godina i iskustva imala i koliko god to smiješno izgledalo, i danas ih još uvijek nosim u sebi, iako nemaju veze s realnošću. Učimo dijeleći život sa svojim partnerom i ponekad se teško odričemo romantičnih ideja koje smo pokupili tko zna gdje, a one nam zapravo ometaju da vidimo stvarnost, da volimo stvarnog čovjeka pokraj sebe umjesto da ga stalno uspoređujemo s idealom iz mašte', otvoreno će splitska glumica, a na pitanje žali li za nečim što je propustila u životu zaključuje:
'Sinatra je jednom rekao: 'Regrets, I’ve had a few; but then again, too few to mention…' Čovjek na svojim greškama uči, i ja sam isto. Bilo je trenutaka kad sam mogla biti jednostavnija, opustiti se, više uživati, a ne samo rješavati postojeće i nepostojeće probleme i trčati za obavezama. Da, bilo je nepromišljenosti, ponekad sam imala tvrđe srce nego što je trebalo, bilo je izgovorenih riječi koje se ne mogu vratiti, i onih neizgovorenih koje je trebalo izreći, ali opet, to je bio moj put i on me učinio osobom kakva sam danas. Život je tu i nudi neke nove prilike. A prihvaćanje pogrešaka čini me stvarnijom. I slobodnijom!'
No, jedno joj, kaže, teško polazi za rukom, koliko god se trudila.
'Ne znam biti umiljata, nema kod mene priče u rukavicama', priznaje.
