Novinarka i bivša urednica Ivana Paradžiković (44) nedavno je otputovala u Afriku, točnije u Maroko te započela novu životnu avanturu. Ovo joj nije prvi posjet afričkom kontinentu, a ovoga puta odlučila je živjeti u kombiju. U razgovoru s nama, Ivana otkriva kako je to živjeti na cesti, što ju je najviše dojmilo u Maroku, kako se snašla u uvjetima na koje većina nije navikla.
Otputovali ste u Afriku. Kako ste se odlučili baš za taj kontinent?
Ovo mi nije prvi posjet afričkom kontinentu. Prije desetak godina bila sam u Tanzaniji, to je isto bila avantura za pamćenje. Bila sam u misiji kod našeg misionara, don Velimira Tomića, u Arushi, i priuštio mi je nezaboravno iskustvo. Doživjela sam i vidjela Afriku iz prve ruke, vodio me među Bushmanima, putovali smo od Arushe do Dar es Salaama, nekih 11 sati, gotovo 700 km. Kad si toliko na cesti, imaš drukčiji, malo bliži pogled na zemlju koju posjećuješ.
Ovo je drugi posjet Africi, odnosno drugi pokušaj. Naime, prošle godine, krajem prvog mjeseca, krenuli smo na put u Maroko. Uspjeli smo tada doći samo do Nice, budući da se u tunelu kombi jednostavno ugasio. Kvar na motoru novog kombija. Jedva smo živu glavu izvukli iz tog tunela. Kada smo zakrpali rane i popravili kvar, odvažili smo se na novi pokušaj.
Živite u kombiju. Je li vam neudobno, tijesno? Jeste li nekada pomislili da ovo nije baš dobra ideja ili uživate?
U kombiju je baš taman! Takav način života uči te da se rješavaš nepotrebnih stvari i moraš biti jako uredan, što meni ne pada teško jer malo patim od OKP sindroma. Poput jedrilice je u kombiju, ta vrsta lifestylea – što uzmeš, odmah vratiš na mjesto, inače nastaje kaos. I ne nakrcavaš stvari! Dobra je to lekcija da spoznaš koliko ti malo zapravo treba, koliko se u svakodnevnom životu pretrpavamo svime i svačime. Filozofija minimalizma. Nimalo nije ni tijesno ni neudobno, dapače, bolje spavam u kombiju nego doma u Zagrebu. Doma se budim, pa moram na WC, pa zapalim cigaretu usred noći… dok u kombiju se ušuškam u vreću za spavanje i spavam doslovno kao beba.
Kako izgleda vaš dan u Maroku?
Niti jedan dan nije isti, jer smo stalno na cesti i posve otvoreni za sva iznenađenja koja nam donese put: od prelijepih prizora, zvjezdanih noći u pustinji ili na litici iznad Ait Benhaddoua, afričkog Hollywooda, do zapadanja u pijesak na plaži, prometnih kazni, potresa… Ma ne mogu vam sažeti u jednoj rečenici sve pustolovine koje su stale u dosad 5000-6000 km. Krenuli smo od Tangera, pa se vozili obalom do Timezgida Oufettasa, zatim prema Imlilu na Atlasu, pa Marakešu, potom Merzouga… svojevrsnu kružnu rutu planiramo odraditi. Povratak ponovno u Tanger, preko Plavog grada, Chefchaouena.
Što vas se najviše dojmilo?
Najviše su me se dojmili ljudi. Uvijek sve počinje i završava s ljudima. Koliko god zemlja bila lijepa, oni su ti koji čine razliku, a Marokanci su toliko ljubazni, gostoljubivi, susretljivi da sam jednostavno oduševljena. Pritom se osjećam jako sigurno, nije bio niti jedan jedini trenutak nelagode ili nesigurnosti.
Kakva je hrana? Postoji li neko jelo koje vas je oduševilo?
Hrana je fenomenalna. Tradicionalno jelo im je meso i povrće pripremljeno u glinenoj posudi, svojevrsna peka, koje se dugo kuha odnosno peče na vatri. To se rastapa u ustima. Uvijek je ukusan, bilo uz cestu ili u finom restoranu. A kruh, msemmen, koji se poslužuje za doručak s namazom od argana i kikirikija, medom, džemom, maslinama – za prste polizati.
Popeli ste se na vrh sjeverne Afrike. Kakav je bio put do vrha? Jeste li poželjeli odustati?
Svi koji planinare znaju da do vrha sto puta poželiš odustati, javljaju ti se uvijek iste misli. Pokret iz doma pa do samog vrha, znači od 3200 na 4167, kreće oko 4:30 ujutro, znači kreće se po noći. Hladno je. Svi preduvjeti da se pitaš: što to meni treba? Koji vrag me tjera? Zašto nisam u krevetu kao drugi ljudi? Ali, također, svi ti isti zaljubljenici u planine znaju da, jednom kad prelomiš i pobijediš taj glas i ustraješ, nema slađeg osjećaja. Gore, kad stojiš na vrhu, slaviš tu pobjedu: sam protiv sebe. Slovenski alpinist Nejc Zaplotnik napisao je u svojoj knjizi Put: nešto te neprestano tjera da spoznaš opasnost i savladaš je svojom glavom i svojim rukama. U tim trenucima se usudiš sam sebi, opušteno i uzdignute glave, pogledati u oči. Ali to je samo trenutak i već sve ostaje iza tebe, treba krenuti na novi put. To je najbolji odgovor na pitanje zašto to radim. Zbog tog trenutka kad se možeš pogledati u oči i reći si: bravo.
Jeste li se tijekom putovanja susreli s nekim poteškoćama? Ako da, koje su to?
Poteškoće putem? Pa više avanture! Zapeli smo u pijesak na plaži gdje smo planirali prespavati, pa su nas mladi Nizozemci i Francuzi izvlačili sa sajlom. Sve je išlo vrlo glatko. Bez puno planiranja gdje ćemo i što ćemo: jednostavno smo vozili tamo gdje nam se svidjelo, stali, prespavali, negdje ostali duže… spontano, prepustiš se životu na cesti i svemu što ti on nanese.
Rekli ste da ste se tuširali polijevanjem kantama vode. Kako ste se snašli u uvjetima koji su daleko od onoga na što smo navikli?
Smatram da su komfor, izobilje svega, sve lako i dostupno i servirano… zapravo ubojice života! U posljednje vrijeme izlažem se uvjetima koji zahtijevaju izlazak iz zone komfora i pomalo mi se čini da postajem ovisna o njima, jer se u trenucima kada pomičem granice, izlažući se tjelesnim, fizičkim naporima, života s ograničenim resursima… osjećam živom.
Kakvi su ljudi ondje? Jeste li stekli nova prijateljstva?
Ljudi… sve uvijek počinje i završava s ljudima. Podsjećaju me na ljude iz mog djetinjstva. Velikodušni, gostoljubivi, spremni pomoći… takvi su oni koje smo sretali putem, ali uglavnom smo izbjegavali velike gradove. To su ljudi iz manjih mjesta, sa sela, gdje još uvijek jedni druge doživljavaju, gledaju, ne skreću pogled jedni od drugih kao u gradovima.
POGLEDAJTE VIDEO: Građani kažu da je posvajanje iz Afrike humani čin roditeljstva, ali tvrde i da su Hrvati za zatvor sami krivi
