Bosanskohercegovački bend Dubioza kolektiv od 2003. godine pali i žari ne samo glazbenom scenom Balkana, već i šire. Njegovi članovi, ustvari, predstavljaju glas malog čovjeka. I publika i glazbena struka slažu se u tome da su oni vječne bundžije protiv sistema i društvene nepravde. Mada nastupaju diljem kugle zemaljske, Brano Jakubović, koji je u ime benda pričao s nama, tvrdi da nisu globalne zvijezde, niti da uopće podržavaju kategoriju celebova, već rade ono što najviše vole i znaju - glazbu za svoju publiku.
Pozornicu su dijelili s mnogim poznatim svjetskim glazbenicima, a posebno im je drag legendarni Manu Chao koji je za njih, kaže Brano, amidža (ujak). Poznaju ga već dugo, nekih 20 godina, te im često pomaže savjetima, a gostovao je i na njihovim dvama singlovima "Red Carpet" i "Cross The Line".
Za Dubioza Kolektiv može se reći da svojim izričajem objedinjuju svjetsku glazbu jer se u njihovim singlovima nađe svašta: punka, reggaea, duba, ska, rocka, narodnog melosa itd. Iza sebe imaju devet albuma i par gostovanja na stranim kompilacijama. Njihov novi album zove se "#fakenews", a ugledat će svjetlo dana potkraj siječnja sljedeće godine te je napravljen za strano tržište.
NET.HR: Što vas je danas dovelo u Zagreb?
BRANO: Došli smo iz Sofije kako bismo promovirali posljednji, 15. po redu, Pozitivan concert, koji će se u Domu sportova održati 22. i 23. studenoga, a mi ćemo nastupati obje večeri. Bili smo u Sofiji kako bismo promovirali naš koncert koji se održava vikend nakon Pozitivca. Ovih dana smo u nekakvom promotivnom modu.
NET.HR: Mediji pišu da svojim stihovima odašiljete snažne političke poruke te da ste strastveni kritičari društveno-političkih zbivanja na Balkanu. Kako to komentirate?
BRANO: To jest otprilike dio onoga čime se mi bavimo. No, ono što mi smeta jest to što nema dovoljno interesa u medijima popričati i o drugim stvarima koje čine ono što radi jedan bend. Dakle, vrlo rijetko stignemo pričati o glazbi i nekim stvarima koje su isto tako jako važne. Počesto dobivamo prijeteće poruke od profesionalnih političkih analitičara da im ne uzimamo kruh i da se držimo glazbe.
Goran Lizdek
NET.HR: O čemu bi onda novinari pisali? Na žalost, većinu čitatelja danas, čast iznimkama, zanimaju samo politički skandali, golotinja i slično.
BRANO: E, upravo nam se novi album zato i zove "#fakenews" (lažne vijesti) jer smo nekako prepoznali aktualnu problematiku svega toga. Kako to medijsko zaglupljivanje nevažnim temama, posebno putem medija u internetskom prostoru, ubrzano otvara prostor desničarskim strankama i daje im platformu za širenje fašizma.
Trumpova administracija, Bolsanero, Brexit i slične pojave su samo posljedica tog trenda. To su neka globalna gibanja, a onda tu dolazi i neki naš lokalni, regionalni nivo. Jedan naš prijatelj ima stranicu koja se bavi istraživanjem količine lažnih vijesti u medijima u Bosni i Hercegovini. Frapantan je podatak da ne postoji niti jedan medij koji nema neki oblik lažnih vijesti, bilo da se radi o bezazlenim clickbaitovima ili o potpunim fabrikacijama, propagandi i lažima.
NET.HR: Hoćete reći da ljudi žive u nekoj iluziji?
BRANO: Riječ iluzija ne zvuči dovoljno opasno. Cijeli svijet živi u nekoj laži za koju smo dobro svjesni gdje nas gura i nekako beskičmenjački na to uopće ne reagiramo. Svi smo svjesni da je većina toga laž i prijevara, al' nekako to prolazi. Nedavno sam na nekom hrvatskom portalu pročitao intervju s turskom novinarkom i aktivisticom Ece Temelkuran koja trenutačno živi u Zagrebu, a protjerana je iz Turske još prije onog, po meni, izrežiranog Erdoğanova puča. Jednu sam rečenicu dobro zapamtio i dosta mi je promijenila neka razmišljanja.
Ne mogu je sad u potpunosti citirati, no smisao je sljedeći: kada bi se većina nas, koji smo na ovoj nekoj strani aktivizma i imamo želju za promjenom, prestala baviti trivijalnim izrazima nezadovoljstva koje se svodi na svakodnevno objavljivanje smiješne animacije ili mima o Trumpu, Erdoğannu, Bakiru Izetbegoviću, Plenkoviću itd., prestali smišljati tisuće duhovitih komentara na njihov račun, kada bismo mi prestali pisati pjesme koje spominju imena političara u nekom smiješnom kontekstu i kad bismo potom svu tu energiju okrenuli ka nekom ozbiljnom aktivizmu, pa to sve usmjerili u jednu točku, zamislite koliku bi snagu imala takva vrsta jednog pokreta. Totalno je u pravu jer u principu sve se rasprši u tom nekom bezazlenom političkom humoru koji se uglavnom odigrava na internetu, tako da je rezultat toga zapravo - ništa. Trebali bismo prestati političarima raditi tu neku vrstu marketinga i onda bi se mnogo toga promijenilo. Puno sam naučio iz tog intervjua.
NET.HR: Zašto ste u Dubiozi kolektivu izabrali baš odašiljanje političkih poruka kao tematiku za svoje pjesme?
BRANO: Kad smo mi počinjali, nije baš bilo bendova koji se otvoreno politički izražavaju. Mi smo jednostavno imali potrebu za time pa smo formirali bend razmišljajući na način da bi on mogao biti platforma koja okuplja ljude oko određenih ideja i onda, naravno, težili smo tome da stvorimo neku komunikaciju s drugim grupama i širom umjetničkom scenom jer umjetnost je nešto što daje mogućnost za dijalog. Ona ne može ništa direktno promijeniti, niti izazvati neku revoluciju itd., al' može inspirirati publiku na povećanu komunikaciju o određenoj temi te dati priliku ljudima da se izraze na bilo kojem koncertu, izložbi ili nekom zajedničkom kulturnom okupljanju. Umjetnost je ta koja, ustvari, ima snagu da okupi, a onda je na nama svima što ćemo po tom pitanju napraviti i koji će rezultat biti u našim glavama.
Marko Prpic/PIXSELL
NET.HR: Jeste zadovoljni tim rezultatom koji postižete kao bend?
BRANO: Sve zavisi kakav rezultat "namaštaš". Ako naivno vjeruješ da će tvoje pjesme direktno mijenjati svijet, da ćeš započeti globalnu revoluciju - onda ćeš na kraju biti jako nezadovoljan. Geldofov "Band Aid" nije nahranio sve gladne u Africi niti je "YUTEL za mir" u Sarajevu '91. spriječio rat u BiH. Glazba može biti inspiracija i eventualno potaknuti nekoga da razmišlja o stvarima koje je do tada ignorirao, ali tu je jako teško izmjeriti rezultate na terenu i prebrojiti broj "osviještenih". Odgovornost glazbenika, umjetnika je da iskoristi prostor i medij u kojem rade da bi promicali pozitivne ideje i vrijednosti i to je jedini način da se dekontaminira svijest ljudi i to je najviše što svatko od nas može napraviti.
NET.HR: Često spominjete marihuanu u svojim stihovima. Treba li je legalizirati?
BRANO: To je jedna čudna situacija u kojoj, recimo, u Kaliforniji to pitanje zvuči "šega", a u Nizozemskoj zvuči glupavo. No, u Bosni i u Hrvatskoj ljudi se još uvijek zbog toga tjeraju u zatvor, ne mogu se liječiti bez obzira što to žele i trebali bi imati na to pravo i još puno stvari o kojima se sve zna i koje neću nabrajati da ne trošim retke ovoga teksta. Uglavnom, mislim da ima smisla baviti se time i govoriti o tome. Imam dobrog prijatelja koji živi u Sarajevu i glumac je koji je studirao na Akademiji scenskih umjetnosti, a zove se Irfan Ribić.
Pokrenuo je kampanju i udruženje koje se zove KanaBiH i bave se aktivnim radom na legalizaciji kanabisa u medicinske svrhe kroz institucije BiH. Oni su to već dogurali do rasprave u Parlamentu, tako da postoji neko malo svjetlo na kraju tunela. Mislim da je gotovo svaka obitelj u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini imala potrebu otići u inozemstvo da bi kupila ulje kanabisa i onda ga ilegalno prenosila preko granice. Mi se stvarno trudimo promijeniti stvari na tom polju i ovim putem pozivam organizacije koje se bave problematikom legalizacije kanabisa, a ako nisu vezane za političke partije da nam se jave. Uvijek smo spremni za zajedničku akciju!
NET.HR: Vaši singlovi načinjeni su od mješavine punka, reggaea, duba, ska, rocka, no ima i elemenata narodnjaka. Neki ljudi u glazbenoj struci tvrde da ste vi uspjeli baš zahvaljujući tom dodatku. Kako vi to komentirate? Kakvo je vaše stajalište o turbofolku i narodnjacima?
BRANO: Iskreno, nemam neko definirano mišljenje o turbofolku, folku i bilo kojoj drugoj vrsti glazbe, jer ta rasprava ne vodi nigdje i nema potrebe da raspravljamo o nečijem ukusu. To je isto kao da diskutiramo o tome koja religija je bolja, je li bolje biti musliman ili katolik itd., tako da je to poprilično besmisleno i vrlo intimna stvar. Dosta ljudi raspravlja o tome ima li naš uspjeh veze s time što smo ubacili taj melos. Mislim da je priča malo deplasirana jer onda bi tom logikom svatko tko pjeva ili svira bilo kakvu narodnu, folk glazbu bio uspješan, no to nije istina jer postoji mnogo ljudi koji se bave tim žanrom, a samo jedan postotak njih je uspješan.
Ubacili smo elemente folk glazbe jer nam je to bio izazov i sviđalo nam se. Na kraju krajeva, imamo taj background gdje smo Vedran i ja svirali u bendu Adi Lukovac i Ornamenti. Nažalost, Adi više nije s nama, napustio nas je prerano. Bio je zanimljiva osoba na našoj glazbenoj sceni. Mi smo kao klinci počeli s njime svirati. Bend se bavio elektroničkom glazbom i taj nivo nam je bio dosadan. Imali smo potrebu dati mu još jednu dimenziju i onda smo počeli ubacivati elemente tradicionalne glazbe. Kada dolaziš iz nekog alternativnog backgrounda, onda shvatiš kako ne znaš previše o toj glazbi i govoriš kako je manje vrijedna te da ne valja.
No, kad se malo pozabaviš time, shvatiš koliko je svaka glazba zanimljiva i višeslojna. Ne postoji vrjednija i manje vrijedna publika. Taj "elitizam", to etiketiranje je nešto što se nama ne sviđa. Često nas pitaju kada sviramo u Njemačkoj "koliko je bilo naših, a koliko njihovih?". Sama ta podjela na njihove i naše za mene je vrlo problematična jer ne mislim vaditi krv ljudima na ulazu i brojiti krvna zrnca da bih utvrdio koliko je tu čijih. Mi na našim koncertima imamo najavni intro, jedan glas koji pročita mali tekst koji u jednom dijelu jasno kaže da fašisti, nacionalisti, pedofili, homofobi i slični nisu poželjni na našim koncertima i da bi bilo najbolje da napuste dvoranu. Tako da su to grupacije koje nas previše ne zanimaju, a svi ostali ljudi su dobrodošli!
