Buga Marija Šimić kći je našeg poznatog glumačkog para Vitomire Lončar i Ivice Šimića. Glumom se bavi od malih nogu, a prije dvije godine proglašena je i najboljom opernom pjevačicom na "2nd Silk Road & Young Dreams" natjecanju u Pekingu u Kini. Usavršavala se u inozemstvu, a trenutno je najangažiranija u ulozi umjetničke ravnateljice u kazalištu Mala scena, gdje igra u predstavama: "Velika tvornica riječi","Sunce djever i Neva Nevičica", "Priča o oblaku", "Priča o kotaču", "Kraljevna na zrnu graška" i "Priča o glasu".
NET.HR: Prije svega, čestitamo Vam na Nagradi hrvatskog glumišta za najbolje žensko ostvarenje u predstavi za djecu i mlade "Sunce djever i Neva Nevičica" Kazališta Mala scena. Što Vam predstavlja ova Nagrada?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Priznanje struke uvijek je velika stvar, osobito za nas na nezavisnoj sceni, a osobito za nekoga poput mene koja se često osjećam kao autsajder. Ova je nagrada kao trešnja na tortu, ova mi predstava puno znači, najveća su nagrada naravno reakcije publike nakon predstave, zagrljaji i pisma, ali lijepo je i ovako službeno biti viđen, shvaćen i nagrađen. Neka vrsta prepoznavanja, vjetra u leđa i potpore kolega koja meni, kao velikom ekstrovertu, jako puno znači i važna je.
NET.HR: Smeta li Vam što je većina medija umjesto nagrade koju ste osvojili, pažnju usmjerila na haljinu u kojoj ste se pojavili?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Nisam o tome razmišljala. Malo mi je žao da se nigdje nije spomenuo govor koji sam održala jer sam prenijela neke poruke koje su mi važne i voljela bih da su i one bile inkorporirane u sve ove objave, ali prihvatila sam da sam javna osoba i svjesna sam da novinari pišu i prenose ono što vjeruju da će njihova publika čitati. Drago mi je da sam svojom pojavom mogla osigurati barem da se kazalište za djecu kao kategorija spomene u medijima malo više jer smo obično dosta ispod radara. Budimo realni, svi mi koji smo u javnim prostorima svjesni smo da će nas se slikati i da će se sve gledat. Ljudi su vizualna bića, normalno mi je da se komentiraju odjevne kombinacije. Sretna sam samo da nisam završila u rubrici "fashion tragedije".
NET.HR: "Sunce djever i Neva Nevičica", predstava je za djecu od osam godina naviše. Smatrate li da danas djeca dovoljno odlaze u kazalište i treba li odlazak u kazalište biti obavezan dio u školskom kurikulu?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Koliko znam, odlazak u kazalište jest dio kurikuluma. Problem je što nema provjere kvalitete. Postoji pravilo da škole i vrtići moraju angažirati samo one umjetničke organizacije, kazališta koja su upisana u Očevidnik kazališta, ali vjerujem da nisu svi u to pravilo upućeni, a i nažalost za upis u Očevidnik su pravila jako labava. Na tome treba raditi.
NET.HR: Dok ste odrastali, "sklopili ste dogovor" sa svojim roditeljima: ako napišete zadaću, smijete na probu. Koliko je teško odrastati kao kći poznatih glumaca? Jesu li postojale situacije kada Vam je to više bila prepreka, nego benefit?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Teško? Nimalo. To je ogroman privilegij i prednost koje sam ja iznimno svjesna. Uvijek kažem da bih djetinjstvo koje sam ja imala - poželjela svakome. Naravno, bilo je izazovno u trenucima kada sam htjela stajati kao osoba za sebe i kada sam sumnjala u svoje uspjehe vjerujući da su došli samo zbog toga tko su mi roditelji, a ne zbog moje kvalitete, što se ponekad i insinuiralo. Kada si tinejdžer naravno da se želiš dokazivati i borila sam se protiv toga odakle dolazim.
Zato sam i otišla van studirati, htjela sam vidjeti tko sam ja kad sam samo Buga i kad moje prezime i pozadina ne znače ništa i nitko ne zna tko su mi roditelji, dobro da znaju gdje je Hrvatska. Ne mogu pobjeći od toga u kakvoj sam se obitelji rodila niti od onoga što to nosi. Ali radim svakodnevno da se na to ne oslanjam nego da zaslužim svoju privilegij, svoje nasljeđe i da to iskoristim za dobro.
NET.HR: Mnogi ne znaju da, osim što ste glumica, da ste i školovanja pjevačica. Diplomirali ste solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kako ste i sami rekli, imali ste netipičan studentski život. Što bi svi trebali znati prije prijave na Muzičku akademiju? Bavite li se glazbom svakodnevno?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Mislim da je iskustvo svakog od mojih kolega drugačije od mojeg tako da ne mogu baš reći da znam što bi svi trebali znati. Ja bih osobno preporučila - odlazak psihologu na redovnoj bazi i svijest da rad ne prestaje jednom kad diploma dođe. Što se tiče drugog pitanja, upravo pripremamo lutkarsku operu u Maloj sceni, prošli mjesec sam bila u Ukrajini sa svojom interdisciplinarnom predstavom baziranom na pjesmama Dore Pejačević tako da - bavim se glazbom svakodnevno i ona je veliki dio mog identiteta kao osobe, ali i umjetnice. Samo što je ne stvaram, za sada, u "mainstream" formama i pozornicama.
NET.HR: Trenutno ste najangažiraniji u ulozi umjetničke ravnateljice u kazalištu Mala scena. Koji su najveći izazovi s kojima se Mala scena susrela u doba pandemije?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Pa svakako nemogućnost rada. Činjenica jest da su kazališta bila otvorena velik dio vremena, ali zbog ograničenja po kvadraturi, velik dio vremena mi smo mogli primiti 11 ljudi u publiku. Za kazalište koje se financira uglavnom od svojih ulaznica to je bio veliki pogodak. S druge strane, oko 80 posto našeg posla odvija se u školama i vrtićima u koja nismo mogli ući donedavno, a i sada zapravo je odgovornost na ravnateljima i nema univerzalnog pravila, što je problem. Ali s druge strane, mi bar imamo svoj prostor pa smo mogli igrati za javnost, velik broj nezavisnih kazališta prošao je i puno gore jer nemaju prostor, potpuno je neisplativo iznajmljivati prostor i igrati za tako mali broj publike, a u škole i vrtiće ne može nitko.
NET.HR: Tijekom pandemije na društvenim mrežama Male scene mogli smo vidjeti brojna čitanja priča i online predstave. Koliko je teško stati pred ekran i znati da nećete moći doživjeti onu pravu emociju koju biste mogli osjetiti od publike da je predstava uživo?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Nisam o tome razmišljala. Meni je u glavi samo bilo - mi sada moramo raditi više nego ikada. Dokazalo se, osobito na početku pandemije, koliko nam je umjetnost važna u životu. Možete li zamisliti kakva bi bila karantena da nije bilo umjetnika? Biti zatvoren u kući bez filmova, glazbe, knjiga, serija, online predstava... Meni je samo bilo važno ostvariti bilo kakav kontakt, djeci pružiti bilo kakvu vrstu umjetnosti. Poruke naše publike, videa koja sam primila bili su toliko puni emocija da mi ih nije nedostajalo. Da je čudno - čudno je, ali na sve se čovjek navikne. Korištenje Instagrama mi je bio dobar trening za to, haha.
NET.HR: Je li Ministarstvo kulture i medija dovoljno pomoglo umjetnicima u ovoj situaciji?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: To je kompleksno pitanje. Nažalost, u Hrvatskoj nisu svi umjetnici jednaki. I cijelo je umjetničko polje puno nereda, nejasnoća i sivih zona, što se još jače otkrilo tijekom pandemije. Imali smo dijalog s Ministarstvom, bilo je puno zapreka sa svih strana, tako da apsolutno moramo zahvaliti na potporama i natječajima koji nam jesu omogućeni, ali da postoji potreba za drugačijim sustavom i da su neke stvari mogle bolje - mogle su.
NET.HR: Svojom predstavom "Aut" sudjelujete i u jačanju svijesti i vidljivosti osoba s poremećajima iz spektra autizma. Na koji način im mi, kao društvo u cjelini, možemo pomoći?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Nisam sigurna da sam osoba koja može elokventno odgovoriti na ovo pitanje. Vjerujem kako smo mi, kazalište, početna točka, naša je dužnost osvijetliti one koji su tako često u mraku, ali kada im damo to svjetlo, onda moramo njima omogućiti da kažu što im treba, tko su, kako žive i što mi svi možemo učiniti. Ne smatram da sam u toj poziciji da mogu govoriti u njihovo ime.
NET.HR: To je, također, prva predstava u Hrvatskoj, u profesionalnom kazalištu u kojoj će nastupiti osoba s poremećajem iz spektra autizma. Što ste mislili da znate o osobama s autizmom, a zapravo niste znali dok se s njima niste sreli?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Iskreno, znala sam malo, ono što sam vidjela u serijama i što sam se sjećala iz vrtića jer sam u grupi imala jednog neurodiverzivnog prijatelja. Shvatila sam da je autizam zaista spektar. Svaka osoba koju smo upoznali kroz ovaj proces je potpuno drugačija od druge. Matej me konkretno oduševio svojom iskrenošću i smislom za humor. Naučio me puno o vrednovanju samoga sebe i postavljanju granica.
NET.HR: Rekli ste u jednom intervjuu kako planirate promijeniti stanje u Hrvatskoj s predstavama za adolescente - jer ih gotovo i nema. Na koji način to planirate izvesti?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Tako što ćemo ih raditi, baš kao i do sada. Promovirati na sve moguće načine, nadam se da ćemo ostvariti bolju i jaču suradnju sa srednjim školama i nadam se da ću kroz djelovanje Male scene potaknuti i druge kolege da se počnu baviti umjetnošću za adolescente.
NET.HR: Kada je riječ o nezavisnoj kazališnoj sceni, jednom ste prilikom rekli: "Osniva se velik broj nezavisnih subjekata iz strasti i entuzijazma, ali s vrlo malo znanja o radu, strukturi, djelovanju na nezavisnoj sceni što otežava preživljavanje". Na koji je način moguće opstati na nezavisnoj kazališnoj sceni?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Uf. Ne može se preživjeti na nezavisnoj sceni ako ste na njoj samo da nešto radite dok vas netko ne zaposli. Znanje, strast, vjera i strpljenje su nužni. Zato smo moja mama, Vitomira Lončar, i ja, pokrenule platformu VestaLLLs koja će služiti za edukaciju mladih umjetnika kako preživjeti na nezavisnoj sceni, kako raditi svoje projekte i ne čekati na nekoga da ti da šansu. Moguće je. Nije lako, ali vrijedi.
NET.HR: Na koji biste način promijenili Zakon o kazalištu?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Ovo je jako opširna tema i ima puno slojeva o kojima bi se moglo razgovarati, a to je pak za jedan cijeli esej. Novi je prijedlog Zakona sada u izradi i ja bih voljela i da Ministarstvo u izradu istoga više uključi struku i realno stanje, ali i da struka pokaže više interesa. To je sve što sada mogu reći na ovu temu.
NET.HR: Kakva je nezavisna kazališna scena koju biste Vi željeli vidjeti?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Snažna, ujedinjena i hrabra. Ne preživljavanje nego život. I rad zato što vjerujemo u umjetnost, a ne dim i šljokice kojim ćemo lakše zaraditi, a istovremeno oštetiti, zaglupiti i posiviti publiku.
NET.HR: Vaš partner Toni Nežić se također bavi glumom. Koliko je teško u takvom odnosu razdvojiti privatno i poslovno?
BUGA MARIJA ŠIMIĆ: Toni je operni pjevač. Nije teško jer ga mi ne razdvajamo. Zajedno smo upravo zato što se jako dobro razumijemo, što dijelimo iste interese i istu životnu strast i snove. Uživam u činjenici da s njim mogu podijeliti svoje umjetničke misli, pristupe, probleme, što od njega mogu učiti, što mu ne moram objašnjavati zašto sam na probi 10 sati dnevno i ne mogu se javiti. U takvom sam domaćinstvu odrasla, kako kažu moji "naš se kazališni život nije mogao odvojiti od našeg privatnog" i jedino takav suživot poznajem i u njemu uživam.
