Realan i jednostavan, Vinko Perković iz Otoka kraj Sinja, nikada i ni u čemu ne vidi problem, jer „sve se da riješiti“. Nisu mu jasni ljudi koji govore da im je dosadno.
„Kako im može biti dosadno?“, pita se farmer i zaključuje: „Svi zuje, a meda ne daju!“
Njemu nikada u životu nije bilo dosadno, uvijek nešto radi. Najdraže mu je kad pada kiša, jer tada sjedne uz ognjište, zapali vatru i izrađuje gusle, diple i frule.
Krajem devedesetih Vinko je odlučio živjeti na svom ranču na planini Kamešnici, na 1500 metara nadmorske visine i 20 godina je tako proveo okružen muflonima, kravama, kozama, divljim svinjama, psima i vukovima. To razdoblje, većini ljudi danas nevjerojatan način života, opisao je tako predivnim riječima da vam ga prenosimo u cijelosti:
![Image](https://d19p4plxg0u3gz.cloudfront.net/351f6130-92bd-11eb-8c6e-0242ac120010/v/42bc9a34-9d0c-11eb-a404-cedfb09875dd/1280x1280-42bcbbf4-9d0c-11eb-8f97-cedfb09875dd.webp)
„Geni te vraćaju u prirodu, to je u svakom čovjeku, jednostavnost privlači. Nakon mjesec dana postaneš dio prirode. Sa zorom se budiš - s izlaskom Mjeseca zaspiš. Ispunjen si non-stop, priroda ti sve daje! Nema problema, mozak na pašu, malo imaš i malo ti triba! Ujutro te dočeka zec, svaki dan na istom mjestu i hoda za tobom. Između krava se zavuku srne i divokoze da se sakriju od vuka koji ih goni po noći. S proplanka te gleda medvjedica s medvjedićima i neće ti ništa jer si postao dio njih, dio prirode. Vikendom su dolazili prijatelji gore k meni, znalo nas se skupiti po pedesetak, pa udri nogomet, pjesma, ples i ražanj. Upoznao sam puno planinara jer im je kod mene uvijek bilo zanimljivo.“