Sjeća se majke, njezinog sivog lica nad netaknutim tanjurom, vlažnih očiju i kutije antidepresiva pokraj praznog bračnog kreveta.
arti-201012210288006Sretali su ih u dućanu, oca i udovicu: kupovali su kokakolu, tjesteninu, vece papir. Otac bi ih srdačno pozdravio, nju i brata, kao da mu ne smeta što ih vidi, kao da je ta čudna situacija nešto sasvim normalno. Udovica bi zalijepila pogled za policu s pudinzima ili juhama i ne bi ga otamo micala dok ona i brat ne bi izašli.
Jednom, vidjela ga je s prozora svoje sobe. Ušuljao se u dvorište i ona je isprva mislila da im se vraća, da će ući u kuću i moliti majku da mu oprosti na groznoj greški. Ali on je zašao u ružičnjak - njezina je majka uzgajala najljepše ruže u tom dijelu grada - i stalno se ogledajući, sagnuo se nad jedan bujno rascvjetali grm. Sve je isplanirao: imao je i škare sa sobom.
Kad je bio gotov, išuljao se s buketom crvenih ruža kroz dvorišna vrata na ulicu. Ona je širom otvorila prozor sobe i na sav glas vikala za njim "Lopov!, lopov!". On je produžio korak prema udovičinoj kući.
Za par mjeseci se vratio. Ljubav s udovicom se potrošila. Majka ga je primila natrag i više nikad nisu pričali o tome.
Ali šutnja ne briše bol, samo je čini gorkom. Jednom je čula majku kako govori teti, svojoj sestri, na telefon: "To je zato jer sam se udebljala, zato me ostavio".
Udovica je znala nazvati ponekad, samo je disala u slušalicu ako bi se javila majka, brat ili ona. Tutnuli bi slušalicu ocu u ruke i pustili ga da tužno raširenih očiju povremeno prošapće "Ne mogu, razumiješ" i "Gotovo je, molim te..." Njih troje, majka, brat i ona, žalili su tu ženu i nisu nikad mislili loše o njoj. Intuitivno, poštovali su bol ostavljene žene.
Ova priča je stvarna epizoda iz života moje prijateljice Anje. Nerado spominje sve to; traume iz djetinjstva najlakše je prešutjeti. Meni ju je ispričala prije nekoliko godina kad se nikako nisam uspijevala oporaviti od prekida s dečkom kojeg sam upoznala na jednom seminaru u Finskoj i s njim provela nekoliko sjajnih, zaljubljenih mjeseci. Kad mi je iznenada objavio da još nije prebolio bivšu i da joj se vraća, bilo je plakanja, uništeno je dostojanstvo, potonuli su snovi. Ipak, otišao je, a ja sam ostala sama, s depresijom i nezdravom opsesijom tom "drugom ženom" - ili, točnije, prvom.
Mržnja prema toj bivšoj došla je kao neki nesavladiv impuls, po automatici koja se aktivira kad si povrijeđen pa misliš da bi ti zadovoljštinu mogla pružiti jedino recipročna patnja onoga tko te povrijedio. (Nije uzalud najpopularniji citat iz Biblije "Oko za oko!") A ako zakopam malo dublje, vidim da je sjeme mržnje prema "drugoj ženi" posijalo društvo koje nas odmalena hrani mitom o tome da je žena ženi vučica, da smo u lovu na ultimativni plijen - mužjaka - uvijek na suprotnim, konkurentskim stranama.
Samo, stvar je u tome da u svojoj tuzi slijepo izabiremo pogrešnu metu. Anjina priča mi je pomogla da to shvatim, poljuljala je temelj moga ogorčenja, pokazala da su uloge fleksibilne, relativne. Odjednom, nakon tog prekida, ja sam bila udovica koja šuti u slušalicu, a moj dečko iz Finske samo još jedan otužni tip koji krade ruže iz pogrešnog vrta. Zbog takvih i postoje horde razočaranih, ostavljenih žena koje mrze druge žene, a koje su opet često jednako emocionalne devastirane. Žaliti za njima je kao žaliti za tim da ti u rukama eksplodira bomba.
Umjesto patetičnog poziva na sestrinstvo i žensku solidarnost, razmislimo samo o jednom: koliko je ustvari ljubavi u "ljubavnim trokutima", a koliko poniženja, mržnje i uništenog samopoštovanja? I tko nam je u osjećaju izdaje bliži: neodlučni muškarac koji nam je na nekoliko mjeseci podario privid čarobnih jutara ili "druga žena" koju je tako lako mrziti? Najčešće smo obje jednako ponižene, jednako izigrane. Koliko god nas mitovi uvjeravali u suprotno.
Vezani članci:
arti-201012210288006 arti-201011100776006 arti-201007060101006 arti-201003230241006
