Glumac Radko Polič Rac (79) u ekskluzivnom intervjuu za MONDO, između ostalog, progovorio je o tome kako je u posljednjih sedam godina četiri puta umro.
Polič, koji je našoj publici najpoznatiji po ulozi kapetana Ditriha iz "Balkan ekspresa" i dalje vrijedno radi unatoč vrlo narušenom zdravlju.
"Ja sam 24 sata na kisiku, a to još i ne bi bio problem nego se moram svakih šest sati inhalirati kako bih konzumirao lijek da bi mi pluća uopće radila. Što se srca tiče, sad je to ok. Imam osam stentova pa sam po tome rekorder u Sloveniji. A što se pluća tiče, ja sam bio stravičan pušač. Znao sam popušiti po četiri, pet kutija dnevno. Jednu bih kutiju popušio dok bih kavu popio. Tako da pored srca i pluća nakupilo se tu još nekih stvari i tako sam ja u zadnjih sedam godina čak četiri puta umro. Jedva su me spasili", ispričao je.
Najteže mu je, kaže, bilo prije dvije godine kad je živio u prizemlju. Jedno jutro kad je ustao nije mogao disati, pa je posljednjim snagama otvorio prozor.
"Zgrabio sam telefon i probao nazvati hitnu. Ali nisam mogao nego sam umro. Susjeda koja je živjela iznad mene me je nekako čula pa se spustila iz stana i našla me kako visim iznad prozora. Ona je onda nazvala hitnu pa su me ubacili nazad u stan gdje su me onda pokušali reanimirati. Kako to nisu uspjeli, odvezli su me u hitni prijam gdje su me vratili u život. Od tada imam stravične probleme, pluća su mi otišla u ku*** totalno. Dugo sam bio u Kliničkom centru u Ljubljani i nikako to nisu uspjeli popraviti pa sam morao na kisik. I na sve to poslije jedno mjesec i pol dana sam imao opet zastoj i tada su me jedva spasili. E, od tada se moram inhalirati svakih šest sati", kazao je Polič.
Mislili su da će mu mozak biti oštećen
Njemu jako teško pada ta inhalacija jer je zbog nje vezan za kuću. Kad čovjek umre, kaže, nema tunela, niti svjetla.
"Ma sve je to laž. Jedino što se sjećam da je uvijek bilo kada sam umirao da sam pomislio 'Jao, majko, odoh ja'. I drama. Kada su me vratili u život, bilo je kao da sam se ponovo rodio. Ništa ti nije jasno. Pola sata dolaziš k sebi i to je kao novo rođenje. Gledaš ljude oko sebe, nemaš pojma zašto svjetlo, zašto tama, zašto se nešto miče, što to pričaju. E, onda polako s vremenom shvatiš da si se ponovo rodio. Baš kao dijete. Sad znam kako je to kad se rodiš. Stravično ti smeta svjetlo. Boli. I nemaš pojma što se događa oko tebe. Ne možeš se sjetiti tko si, gdje si. Ništa ti nije jasno. Treba ti dva, tri sata da dođeš k sebi: 'Aha, ja sam Radko, tu sam u bolnici'.
Svaki sljedeći put kad umireš sve se ponavlja. Nema veze što si već jednom umro, što imaš neko prijašnje iskustvo. Potpuno jednaka iskustva. Posljednji put su me spašavali baš dugo. Umro sam negdje između pet i šest ujutro i onda su me spašavali cijeli dan. Bilo je vrlo teško. Mislili su da ću imati oštećenja na mozgu. Drugi ili treći dan su sa mnom pričali kao s djetetom. Iako sam im rekao da znam tko sam i gdje sam, objasnili su mi da moraju polako sa mnom jer su se bojali da imam oštećenje mozga jer sam dugo bio na onoj strani. Ali, eto, mozak radi, iako je tijelo zakazalo", ispričao je Radko.
On tvrdi da kada umirete ne prođe vam cijeli život pred očima.
"Ne, ne. Umreš u sekundi. Možda se to događa kad neko umire minutu, dvije ili tri. Meni se baš sve ugasilo. Odjednom nestaje zvuk, svjetlo, sve polako nestaje i onda mrak. U toj sekundi ti prođe 'Gotovo je, adio, ćao'."