VIDEO: /

Šteta što se češće studijski ne sastaju

Kada nema scene nema potreba za diskografskim taktikama, a nema ni velikih gubitaša s koje god strane okretali.

22.1.2013.
19:44
VOYO logo

Naime, kako je zakon ponude i potražnje pri kupnji albuma novih izvođača potpuna nepoznanica domaćoj publici, a otkrivanje interesantnih glazbenih imena postalo je kugom domaćim praćenijim medijima, takva situacija pogoduje onima koji rade glazbu iz ljubavi, potrebe ili dešperacije.

Jer nikad ne može biti toliko gadno koliko se poneki napaljeni Rvati ne mogu napenaliti i odsvirati kao da im godišnja financijska konstrukcija ovisi o tome što datog trena sviraju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nešto slično je slučaj s instrumentalnim krhotinama Legena, Soul Fingersa, Prljavog kazališta, Meritas koje se odazivaju na imena Nikola Jerković, Ljubomir Kraljević, Jurica Leikauff, Mario Bočić, Zvonimir Bajević, Valent "Beat Buster" Samardžija i Igor Šega. Ne sluteći da će kumiti jedan takav side projekt mađioničar glazbe i zvuka Brian Eno na albumu Another Day on Earth iz 2005. jednu je skladbu nazvao Bone Bomb.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bilo da se radi o koincidenciji ili davanja počasti dotičnom, hrvatski Bonebomb rasvirali su se na drugom studijskom albumu objavljenom za etiketu iz sjene koju rukovodi jedan od glazbenih aktivista Ante Perković. Sabrali su potezanje funky, swingerskih, boogie woogie, jazzy, soul shema s povremenim scratch upadima kojima podjećaju na zgodnu hip hop fuziju Us3 (Down The Street).

Naime, zadovoljstvu zajedničke laid back svirke nema se štogod pribavljati kad od uvodnih komada Into The City do zaključnog prosviravanja Blues For The End a poglavito u najefektnijoj temi Escape odvezu svoj fusion zvuk na terase i klubove najluksuznijih hotela Las Vegasa od West Inova preko Encorea do Caesars Palacea. Ili ih jednako efektno predstave u jointovima New Orleansa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovakva vrsta gažera pripada vizijama Davida Holmesa kada ga je Steven Soederbergh zvao da dodaje njegovim verzijama Oceanovih 11, 12, 13 ili pak Isaaca Hayesa i njegove Shaft epizode. Pridodana instrumentalna umješnost session muzičarima ne daje mira pa ponekad budu suviše autistični u svojim soundtračenjima (Stone Wall), pričem ne dovode u pitanje vrhunaravnu svirku već njen proboj do slušatelja mimo onih opčinjenih svladanim skalama i tehničkim vještinama.

Odlično je to, ima smisla, no znate kako je s odlikašima, nekad budu zamorni u svojim prednjačenjima pred vox populijem. Srećom, ta je navada ovdje svedena na sasvim pristojnu mjeru. Obzirom na to za koga je ovaj album snimljen osim potrebe članova kolektiva za rasviravanjem, šteta što se češće studijski ne sastaju, a ne svakih toliko godina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

7/10

Tekst se nastavlja ispod oglasa
fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo