Po objavi debitantskog albuma Sve što vidim je prvi put pričalo se isključivo o svježoj krvi, biralo se riječi, ne štedjelo superlativa, zazivalo se one iskre i energije zbog koje optimisti i danas potpisuju tezu kako rock and roll ipak nije izdahnuo.
Digla se prašina oko minimalističkog i rastrzanog rock trija predvođenog vriskavim gitaristom Borisom Vlastelicom praćenim ženskom ritam sekcijom, bubnjarkom Milenom Milutinović i AnaMarijom Ćupin na basu. U potpunosti odgovarajući predodžbi modernog alter i noise rock benda stasalog na zgarištu ostavštine Sonic Youtha, Velvet Underground i sličnih kultova iz garažnih zgarišta.
Repetitor su slamali pozornice i oduševljali energijom. Uz poštivanje vlastitih korijena i svjesnosti tradicije novosadskih Boya ili Električnog orgazma u periodu debi albuma i lirički Milana Mladenovića, spomenuti utjecaji mogli bi biti sretni kako su zdravo sjeme posijali.
Ne odstupajući pretjerano od upoznavanja na drugom studijskom albumu Repetitori urlaju dalje svoj mladenački egzistencijalizam i dešperaciju. Zvučno trešte, snimljeni uživo, daju do znanje da im je bitno koliko će gruvati pred publikom jer studijski album kao da je koncertni.
Lupaju, drmaju, tresu, udaraju, silno konkretni kada oderu po riffovima poput Devojke idu u Minhen, Dostupni i laki, Lica, Oktobarski salon ili U pravom trenutku, nešto manje kad razvodne ritmiku (Šteta, Biću bolji, Laka zabava), ali artistički to je onaj gorki slatkiš kojeg voliš zbog njegove sirovosti, sirektnosti i oporosti.
Da su živjeli i radili unatrag dvadesetak godina vjerojatno bi im se gubilo traga u masi sličnih bendova, no u današnje vrijeme, prema direktnim svjedočenjima, na prvoj su liniji žestokih branika zadnje obrane rock and rolla. I to njegove bučnije fraze.
8/10