BON JOVI - What About Now (Island)
Omiljeni soft rock bend američkih kućanica ima dvanaesti studijski album. U novoj epizodi pravičarskog, predvidljivog, saharinskog ispunjavanja očekivanja Jon, Richie, Tico i ostali "pravdenici" nakremali su produkciju, ispjevali stotinu puta silovane teme s pozicije "prkosnog" sredovječnog Amera. Za prvi singl će posuditi Obamin izborni slogan "Because We Can", u naslovnoj stvari će probati prepoznati neke Coldplayevske manire, "I`m With You" naslovom podudara albumu RHCP-a (ali samo naslovom nasreću) i tako redom nemaštovitosti.
Ostalo otpada na tucet pjesama koje će omađijati pola konzervativne slušateljske Amerike po principu: patetičan tekst zbog čije će emotivnosti uzdahnuti goreopisane, predvidljivo mijenjanje slatkastih refrena s riffovima odmjerenim toliko da ne buče uhu nezahtjevnog slušatelja odgojenog na što manjem naprezanju slušnih aparata, pokoja balada. I sve ostaje gr ozno isto kao i na albumima druge polovice osamdesetih. Dosadno za poludit. Za Bon Jovija je Gibonni doktor glazbenih nauka. Ocjena: 3/10
JUSTIN TIMBERLAKE -The 20/20 Expirience (RCA)
Pretvorba Justina Timberlakea u respektabilnu pjevačko - glumačku - biznis kombinaciju od ostaje jednom od najvećih misterija suvremenog popa. Od tipičnog Backstreet boy band kadra tanašnog glasića skoncentiranog na plesne pokrete i frćkavu kosicu više nego na imanje veze s mozgom onoga što pjeva, do čovjeka čije solo albume produciraju mange poput Pharrella Williamsa ili Timbalanda, servirajući mu izvanredne instrumentale uz koje ni bljedolik njegova profila ne može ispasti drugačije nego cool, ma koliko plasirao falsetto ne bi li zamaskirao prirodnu nemoć vokala.
Treći studijski album ulazi u 70 minuta minutaže s osmominutnim komadom "Pusher Love Girl" koji će spojiti kariku koja nedostaje od funky Princea do popičnog Michaela Jacksona, dok "Strawberry Bubblegum" direktno zove Barryja Whitea. U nereprezentativnom singlu "Suit & Tie" ukazat će se Jay Z kao jedina vrijednost komada, dok ostatkom albuma Timbaland dokazuje maštovitost ("Let The Groove In", "Don`t Hold The Wall", "Mirrors"), a Justin sjeda na volej ni kriv ni dužan. Dužinom cijelog albuma pjesme se gotovo ne spuštaju ispod 5 minuta, ali im dužina trajanja ne šteti bar u instrumentalnom smislu. Ocjena: 6/10
STROKES - Comedown Machine (RCA)
Peti studijski album od prvih početaka užasno prerazvikanih newyorških rock manekena trebao bi biti konačnim čavlom u lijes zvan rock prenemaganje na retro modelima. Od debitantskog "Is This It?" na temelju dva tri singla o njima se pisalo nebesa, dočim propuštalo i previđala činjenica da je autorski potencijal momaka sveden na prilično kraktotrajni bljesak.
Od prvih taktova sintetički atipične, diskoidne "Tap Out"ili "Happy Endings" preko klasične "All The Time", pa skakanja do terena norveških A Ha ("One Way Trigger"), ponovnim pokušavanjem lova na ritam ("Welcome To Japan") momci su dokazali da stilskim šaranjem baranjem ne mogu nadoknaditi nedostatak mašte i pjesama. Tek je "50/50" podsjetilo na bolje trenutke debi albuma, a "80 Comedown Machine" naznačila da bi utjecaj Velvet Undergrounda dao daleko bolje rezultate od ostalih synth pop lutanja, bedastoća i eksperimenata. I to je sve. Premalo. Ocjena: 4/10
ERIC CLAPTON - Old Sock (Surfdog/Duck)
Zašto klasični blues rock gitaristi svako toliko osjete potrebu umjesto autorskog rada raditi stereotipne obrade klasika srodnih žanrova, odgovor vjerojatno leži u nedostatku inspiracije i potrebe za kakvom takvom naplatom svog gažerskog staža. Sve ostalo je neobjašnjivo ako se potraži svrha novog albuma Erica Claptona.
Povukao je Slowhand od Taj Mahalove "Further On Down The Road" do "Till Your Well Runs Dry" i "No Sympathy" Petera Tosha, smještajući kalipso "Angel" JJ Calea u red onih kojima puno duguje, "Still Got The Blues" Garyja Moorea među nizanje tehnički korektnog ali dozlaboga beskrvnog i stereotipnog gažiranja. Za razliku od zajedničkih albuma s BB Kingom ili JJ Caleom, albuma covera "Me & Mr. Johnson" ili uzbudljivog "From The Cradle" ovo je jedan od onih bez ikakvog razloga postojanja. Ocjena: 4/10
DIDO - Girl Who Got Away (RCA Records)
Od suradnice Faithlessa, djevojke čiji nježni komad hit singla Eminem samplira dižući mu popularnost, vlasnice jednog od najčišćih debitantskih pop albuma u povijesti popa ("No Angel") Dido je preživjela žvakanje showbizz čeljusti, dogurala do četvrtog studijskog albuma.
Kantautorica Dido nije bila prva koja je šapat smjestila na top ljestvice, ali je zadržala kakvu takvu kontrolu nad svojim radom. Kad ne predstavljaju vokalnu rođaku Dolores O Riordan iz Cranberriesa doima se daleko efektnijom ("End Of The Night", "Sitting On The Roof Of The World", "Love To Blame"). Minimalizam joj fino stoji, bilo da se radilo o akustičnim ili elektro aranžmanima. Obzirom na izostanak truda bivanja pop zvijezdom, Dido je jedna od vrijednih autorica čiji je potpis garantom pjesama koje bude određene emocije i slikovito progovaraju o svačijoj intimi. Ocjena: 6/10
