"Bilo joj je samo 17, imala je koju kilu viška, bila je prekrasna i potpuno nepoznata. A pjevala je kao da je dosad sve proživjela".
Tako je producent John Hammond opisao prvi susret s Billie Holiday. On je prvi zapazio njezin savršen glas 1933. u klubu u New Yorku. Poslije je pozvao zvijezdu džeza Bennyja Goodmana da je čuje i uvjerio ga da je pozove u studio, što je rezultiralo prvim snimkama njezina pjevanja.
Skromni počeci
Holiday nije imala glazbenu naobrazbu i raspon glasa joj je bio ograničen. Nije znala čitati note i pjevala je uglavnom spore balade. Jedini uzori bili su joj pjevačica Bessie Smith i trubač Louis Armstrong.
Billie Holiday rođena je 7. travnja 1915. u Philadelphiji kao Eleanora Fagan. Roditelji su joj u tom trenutku bili tinejdžeri. Otac, Clarence Holiday, kasnije je postao uspješan glazbenik, ali jedva da je bio u kontaktu s kćeri. Sadie Fagan, Billieina majka, zanemarivala ju je.
Eleanora je često bježala iz škole pa su je poslali u popravni dom gdje je silovana kad joj je bilo deset, potom je bila prisiljena raditi kao prostitutka u Harlemu. Život joj je i kasnije bio obilježen usponima i padovima, od trijumfa u Carnegie Hallu i Metropolitanu te briljantne europske turneje, do dva propala braka i dvije zatvorske kazne zbog drogiranja.
Umrla je s 44 od ciroze jetre u njujorškoj bolnici, a uz njezinu postelju bili su policajci iz odjela za narkotike.
Svirala je sa svim velikanima džeza tog doba, ali divljenje milijuna fanova nije je učinilo bogatom. Bila je toliko siromašna da se, kad je umrla, nije znalo tko će platiti nadgrobni spomenik.
Ispred svog vremena
Holiday je imala kratak, ali glazbeno iznimno plodan život. Iza nje su ostale stotine snimaka i bezbrojni nastupi. Nakon pjevanja u klubovima koji su prkosili prohibiciji, karijera joj je počela napredovati 1935. godine. Tijekom jedne svirke s triom Bennyja Goodmana predložili su joj da pjeva klasike za rastuću džuboks industriju, no te snimke nisu bile pretjerano uspješne, rekao je Hammond.
"Problem s Billie je bio što je glazbeno bila ispred vremena. Improviziranje u tekstovima pjesama i melodijama nije bilo po volji tada svemoćnim izdavačkim kućama. Prvi su je počeli cijeniti europski, a ne američki glazbeni kritičari", rekao je Hammond.
Svoju pjevačku tehniku opisala je u autobiografiji Lady Sings the Blues. "Ne razmišljam o tome da pjevam. Osjećam se kao da sviram rog. Pokušavam improvizirati kao Les Young, kao Louis Armstrong ili netko drugi kome se divim. Mrzim obično pjevanje. Moram prilagoditi melodiju svom načinu pjevanja. To je sve što znam", napisala je.
Glas kao instrument
A to je bilo itekako dovoljno. Takvo pjevanje dobro je pristajalo glazbenicima koji su i sami improvizirali, od Lestera Younga koji joj je dao slavni nadimak "Lady Day", preko Counta Basieja do Artieja Shawa.
Njezini uspjesi, međutim, uvijek su bili praćeni i nemalom dozom gorčine. Kao i milijuni drugih crnaca, Billie je bila izložena rasnoj diskriminaciji. Pošto joj je boja kože bila nešto svjetlije nijanse, morala se 'potamniti' za nastupe s Countom Basiejem. Pojava "bijele" pjevačice s "crnim" bendom na pozornici bila bi skandalozna.
Ali ona je i prkosila stereotipima. Njezino pojavljivanje na sceni s Artiejem Shawom bio je prvi nastup crne pjevačice s bjelačkim bendom. Unatoč tomu, morala je ući na sporedan ulaz i nije smjela jesti s ostalim glazbenicima.
Karijera joj je već tada nezaustavljivo išla uzlaznom putanjom. Godine 1947. dobila je malu ulogu u filmu sa svojim idolom Louisom Armstrongom, ali nije glumila sebe nego sluškinju.
Ikona pokreta za građanska prava
S pjesmom Strange Fruit koju je počela pjevati 1939. izravno se obračunala s rasizmom. Temeljena na stihovima Abela Meeropola, pjesma je bila izravna osuda linčovanja crnaca, tada još redovite pojave u južnim američkim državama. Izdavačka kuća Columbia smatrala je da je prerizično snimati pjesmu. Ni John Hammond nije htio potpisati produkciju.
Strange Fruit naposlijetku je objavio Commodore Records, a pjesma je postala njezin najveći hit, simbol pokreta za građanska prava, pretvorivši Lady Day u ikonu američke ljevice i društveni fenomen. Časopis Time proglasio ju je pjesmom stoljeća.
Što je ostalo?
Pjesme koje je skladala i pjevala Billie Holiday poput Lover Man, Hush Now, Don't Explain ili Long Gone Blues izvode se i danas kao i za njezina života. Slavna je i po svojim interpretacijama klasika poput Gershwinovih You Go to My Head ili I Can't Get Started.
Uz bijele cvjetove koje je nosila u kosi, suptilna pjevačka artikulacija i fraziranje zaštitni su joj znak. Unatoč tomu što joj je glas propadao, što je bila posljedica autodestruktivna života, Billie Holiday nije izgubila nimalo od svoje ritmične čarolije, snage i zanosa kojima je pjevala.
Godine 1973. američki džez kritičar Ralph Gleason ovako je to opisao: "Ona je najveća džez pjevačica svih vremena. Danas, ako pjevate džez i ako ste žena, pjevate nešto od Billie Holiday. Nema drugog načina".
To vrijedi i danas.