Recenzija: PATTI SMITH - Banga (Columbia, 2012.)
Nakon Twelve, velike dvanaestice, albuma istinskih obrada, kada se latila stvari drugih autora (Stonesi, Beatlesi, Jefferson Airplane, Doors, Dylan, Neil Young, Paul Simon, Allman Brothers, Jimi Hendrix, Nirvana, Stevie Wonder, Tears For Fears), vraća se čitanju s dlana ljubiteljima snažnih riječi i protočne glazbe.
Fascinacija baznim rockom čuje se iz svake nove stvari. Suštinska jednostavnost naslova prenesena je i na zvuk koji je rezultatom grupiranja njenog vjernog sviračkog društva. U povlaci od Lennyja Kayea, Tonyja Shanahana, Jay Dee Daughteryja uz session gostovanja suboraca poput Toma Verlainea iz Television, Patti je opet suverena na svom terenu. Fascinacija rock glazbom čuje se iz svake prilagodbe.
Od naslovne Bange, spoken wordaAmerigo, posvete Tarkovskom i Seneci, Patti nakon remek djela Horses i Easter nije imala ovoliko efektnog albuma, ispunjenog pjesmama tvrdih hridi, žestokog okoštavanja, nutarnjom snagom stiha i empatijom prema likovima koje oživljava.
Sivilo stanja stvari zatečenog unaokolo, kao prekaljenoj i rasnoj autorici bar što se tekstualnog djela tiče, bilo je dovoljnim stimulansom za efektne lirskog staklenika. Kada autorske stvari dobiju finalni pečat čitanjem generacijskog suborca Neila Younga i njegove After The Goldrush prasak nije brisan.
Hipi snovi su odavna umrli, ali u njenoj interpretaciji još uvijek mjestimično imaju smisla.
