Povuci potegni, povuci potegni i tako redovima. I najlakše se poigrati oksimorončinom po kojem se radi možda o najmodernijem izvođaču domaće glazbene scene u datom trenu. Jer spajanje blueserskih tonova s korijenima podravske glazbene tradicije i dosluha fine modernije produkcije u njegovoj izvedbi izvedeno je silno suptilno i s mjerom. Minimalizam i jednostavnost opet polučuju maksimalne učinke.
Obzirom na njegovo desetljetno inzistiranje na crossingoveru čardaša, polke, bluesa, domaćeg etna kada nije štetno, Miro Evačić je vjerodostojan u svojoj tradicionalnosti, ali 'novost' novog albuma, kako to simpatično u naslovu sugerira, je doskakanje i moderna ritmika koja podsjeća na sličan postupak prije 15-ak godina kada su iz naftalina izvukli autentičnog starog bluesera RL Burnside, pridodali mu kompjuter beat i pustili da grmi. Rezultat je bio razjapljena čeljust od oduševljenja.
Kao i na kompilaciji Čardaš Blues, onom prijelomnom trenutku unazad desetak godina kad je Hrvatska počela otkrivati taj akustični nonšalantni gruntovečki genij, tako na novom albumu Miro povlači od svih strana svijeta (N. north, E. east, W. west, S. south.) ne bi li se centrirao opet u srcu Podravine. Od genijalnog početnog singla Grabom kopam uz pjev Ive Kovača, zapljeskavajućeg minijaturnog instrumentala Drafska Bossa, mantrastih Sunce na istoku i naslovne, preko minutne Shuffler Polke kojom bi potukao sve irske plesne tradicionale, do novih modernziranih singlova Podrafski lajfstal i Prekodrafski blues, šarm ne poznaje teritorijalne preference. Dodiri Mirovog UK frienda Johna Krutha zabilježeni su na bonusima Catch It, Lotam, Čardaš, blues & r'n'r.
U našoj predeuropskoj Hrvatskoj svaki je izgled da će se njegov trag i dalje svoditi na respektiranje od strane kruga ljudi zainteresiranih za dokumentiranje hrvatskh etno izvođača, dok bi u nekoj paralelnoj, poštenijoj, matrixovskoj Hrvatskoj o ovome govorili zbog naslovnica najtiražnijih tjednika i zbog priloga u TV Dnevnicima. Jer bi urednici vodili računa o kakvim se sjajnim dosezima moderne pop kulture radi, obzirom da se najoriginalnije stvari u današnje doba izvlače upravo iz onih autohotnih zabačenih, ruralnih, provincijalnih dijelova daleko prije nego od strane meki bliskih trendovskih copycatova.
Još uvijek sam uvjeren da Evačiću još jedino nedostaje sreće i neki njegov Ry Cooder ili Peter Gabriel koji bi svoje glazbene kozmopolitizme i multikulturalizme pečatirali ne novom Buena Vistom, Real Worldom ili WOMAD-om, već davanjem mjesta na pozornici. A Bregović bi bio sretan što kao reciklator narodnog zvučja ovih prostora može dijeliti prostor s Miroslavom Evačićem i njegovim podravskim blues birtijašima.
