Predvečernje otvaranje pripalo je riječkim prog metalcima The Father čiji je trud i ambicija neproporcionalna odjeku na domaćem tržištu obzirom da je više poštovatelja nego fanova benda.
No, kako su od prvog dana centrirani na svijet momci se imaju zadovoljiti još jednim profesionalnim nastupom i korektnim pristupm makar svirali pred 50-ak ljudi.
Škoti We Were Promised Jackpacks izgledaju glazbeno neuhranjeno. Na prvi pogled čovjek ih vidi i pomisli da ne mogu uključiti distorziju niti staviti potenciometar pojačala na bučnije od polovice, ali onda vas u času razuvjere zidom buke u uvodnoj stvari koji će smjenjivati s nježnijim i laganijim dionicama, te pjevnim melodijama vokala, nekako kako bi to radili Franz Ferdinand, Joy Division, Coldplay, Smiths fanovi.
Simpatični imenom i pojavom The Horrors nisu opravdali ni približno "opakost" imena obzirom na poprilično mekano i nezainteresirano izdanje.
Kanađani Dan Mangan alter su country bend sjajnih muzičara čijih ste kvaliteta svjesni već nakon prve stvari, ali ostaje nejasno zašto izostaje zakucavanje. Nadsviravanje ih nerijetko odvede u smjeru zabavljanja više sebe samih nego publike.
Miljenici mladih Britanaca The Vaccines još su jedan u nizu prosječnih ni po čemu posebnih iz nove generacije brit pop bendića koji ne ostavljaju dojam, par minuta nakon nastupa ne sjećate se što su ono odsvirali. Kultni "pavementovac" Stephen Malkmus i njegovi The Jicks kultni su samo u najavama dočim se predstava baznih gitarskih akorda lako svede na usputno zezanje i pimplanje benda oronulog u prosječnost i zezanciju sa samim sobom zbog sviruckanja na tamo nekom zelenom festivalu.
Veliki hit i trenutno najpopularniji domaći bend Dječaci od izlaska na pozornicu iskačući iz ritma zbog problema s ritam mašinom još su jednom pokazali kako uživo nisu sposobni ni približiti se energiji boljih stvari s oba dosadašnja albuma ("Krek kuća", "Cigan").
Megahit "Lovrinac" zvuči neuvjerljivo kilavo i traljavo. Doima se kako si sviranjem pred mnogobrojnom publikom čine medvjeđu uslugu obzirom da sve veći broj ljudi svjedoči sve nespretnijem i lošijem nastupanju uživo jer ako im je jedini adut vikanje "tvoje govno - moje govno" a zauzvrat dobijati urlike odobravanja i podignute plastične čaše, taj mladengrdovićevski koncept može potrajati samo u slučaju potpunog otupljenja slušateljske mase kada se stiša trenutni hype.
Nastupe sa sviračima uživo treba vrhunski uvježbati da bi imali svrhu, a ne tek pomodnosti radi davali privid kako se radi o koncertnom ozb iljnom bendu. Dječaci su puno uvjerljivije zvučali samo uz matricu kada su krkali svoj karaoke show.
Interesantni eksperimentalni alternativci Tune Yards zapravo se doimaju kao kreativna zvučna radionica Merrill Garbus koja na licu mjesta igra igre vokalima, jodlanje pretvara u ritam, drma po bubnjevima, multiintrumentalno funkcionira na svim razinama stvarajući glazbu interesantniju za gledati nego slušati.
Kao daleka rođala Laurie Anderson ili Bjork njena je misija istraživanje. Jedino što istraživački rad ima svrhu kada se zna što se traži a ne ponekad nabada naslijepo.
Kandžija i Gole Žene korektan su izdanak iskakanja iz klasičnih rap mantri, ali sve je ostalo u dalekoj sjeni već na prve taktove izlaska philadelphijskih legendi The Rootsa.
Rap grupe koja ne svira rap niti se služi rapom na predvidljiv način. Oni su provezli kroz povijest funk soul braće ne obazirući se na stilske pregratke. Ekipa je vrhunski session i tribute band obzirom da je strategija kroz sat i pol nastupa odvoziti glaz benu povijest i umjesto samplova uživo se umiksavati u tuđe stvari.
Tako se naslanjalo na crnu prošlost ali sačuvalo mjesta za reminisciranje Led Zeppelina, pa sve do razvlačenja osmijeha na taktove "Sweet Child O Mine" Gunsa`n`Roses, očekivanih korijenskih standarda tipa "Jungle Boogie" prepletenih među vlastitim komadima a la "Break You Off", te drugačijim aranžmanima "You Got Me" ili "The Seed 2.0".
Publika je zinula na ritmiku bubnjarskog čarobnjaka Lovea, pljeskom pratila gitarističkog virtuoza Kirka Douglasa i umješnost klavijaturista Kamala Greya ili sjajnog pokretača repera Black Thoughta.
Nakon njihova nastupa trebalo je gledati kako su u čudu ostali nijemo stajati svi ovdašnji pretendenti na živu svirku. Zinuli su misleći koliko im svjetlosnih godina vježbanja treba ne bi li dosegli razinu njihovih profesora i kako sami kažu "Legendary Rootsa".
Dva svijeta su to, ma koliko bili zaštitnički nastrojeni prema svim domaćim hip hop mladcima ili iskusnjacima. To što su i kako odsvirali The Roots područje je znanstvene fantastike za sve ovdašnje rap suborce.
U trenu pisanja teksta elektroničari Digitalism DJ setom privlače najizdržljivije na njihovu energičnu plesaonu, a zadnjeg se dana očekuje britansko američki duel dviju varijacija rocka The XX-a i Jon Spencer Blues Explosion.
