Večeras je noć kada u svojevrsnom graničnom ritualnom periodu - posebnog, izdvojenog vremena i prostora u kojemu je dopušteno kršenje društvenih normi - mnogi putem maski koje stavljaju na svoju svakodnevnu masku (personu) oslobađaju skrivene želje, duboke porive i stvarne sklonosti, ali i koriste jednostavno kao priliku za dobru zabavu. Zbog toga sam izdvojio neke klasike bluesa i rocka kao lagani uvod u noć dionizijskog bančenja, ekstaze, neumjerenosti i magije.
Noć vještica ne bi bila Noć vještica da ne započne sjajnom instrumentalnom temom kultnog istoimenog slasher filma Johna Carpentera iz 1978. Jednostavna, minimalistička, atmosferična i dojmljiva tema, koju je komponirao i odsvirao na električnim klavijaturama sam Carpenter, nastala je djelomično pod utjecajem Goblinove glazbe u hororu Suspiria (1977.) Daria Argenta. Postala je dio rituala ove svetkovine uoči Svih svetih, nezaobilazna na radijskim postajama, a američki pioniri death metala Death na čelu sa Chuckom Schuldinerom puštali su je prije početka koncerata.
U Carpenterovu filmu pojavljuje se i pjesma "Don't Fear the Reaper" američkih rockera Blue Öyster Cult o neizbježnosti i strahu od smrti, koja je zanimljivo povezana sa scenom pušenja trave tijekom vožnje u automobilu. Koliko je pjesma dobra govori i činjenica da je Stephen King upravo njom bio inspiriran kada je pisao postapokaliptični roman "The Stand".
Crna magija, sotonizam i okultno
Blues je uvijek bio mitološki povezan sa Sotonom, posebno s Robertom Johnsonom i njegovom "Cross Road Blues/Crossroads" o križanju gdje je susreo Vraga i prodao mu dušu u zamjenu za talent. Međutim, vjerojatno prvi koji je inaugurirao morbidni teatralni nastup s elementima crne magije je blueser i čudak iz 1950-ih Screamin' Jay Hawkins.
Autor je neizmjerno utjecajne pjesme koja je oblikovala rock žanr, "I Put a Spell on You". Prema producentu, legenda kaže da je sad već kultna verzija iz 1956. s divljačkim vrištanjem, luđačkim mumljanjem i vražjim smijehom nastala kada je u studio donio rebarca, piletinu i sve napio. Kao kum šok rocka, na pozornicu je izlazio odjeven u dugački plašt, s kljovama u nosu i štapom na kojemu je bila lubanja, a znao je izlaziti i iz mrtvačkog sanduka te sve obogatiti zmijama i pirotehničkim sredstvima.
Može se reći da je njegov teatralni nasljednik bio psihodelični rocker Arthur Brown. Snimio je 1968. godine "Fire", pjesmu koja se poigrava sa sotonizmom i započinje sa stihovima "Ja sam bog paklene vatre i donosim ti vatru, odvest ću te da izgoriš..." Na live nastupima imao je lice obojeno u crno-bijelo, što ga čini pretečom black metalaca, a na glavi je nosio plamteću kacigu.
Samo godinu kasnije, 1969., u vrijeme djece cvijeća, hipijevskog kontrakulturnog pokreta, seksualnog oslobađanja, idealiziranja ljubavi i slobode, jedan je bend započeo s istraživanjem mračnih područja ljudskog duha. Engleski bend Black Widow tada je u svoj scenski nastup integrirao okultno, sotonističke slike i rituale žrtvovanja koji su doživjeli svoj vrhunac na albumu Sacrafice (1970.).
Upravo zbog zloglasne reputacije ovog benda, očevi metala Black Sabbath prvotno su dobili etiketu štovatelja Sotone. Izuzev ikoničnog trenutka kada je pjevač Ozzy Osbourne odgrizao glavu šišmišu kojeg mu je dobacio netko iz publike, za razliku od Black Widowa, nisu zapravo bili skloni okultnim teatralnim nastupima. Ipak, imali su originalni demonski zvuk inspiriran horor filmovima, koji je bio puno primjereniji tematici pjesama od psihodeličnog rocka Black Widowa.
Navodno su se nakon projekcije u kinu filma strave Black Sabbath redatelja Maria Bave odlučili na stvaranje pjesama koje će mračnim riječima, zvukom, simoblikom i slikama imati svrhu zastrašivanja. U pjesmi "N.I.B" poigravaju se i sa sotonizmom, pa se Sotona zaljubi u smrtnicu koju poput vampira pridobije, uvjerivši je da i on posjeduje sposobnost za ljubav.
"Sada si sa mnom pod mojom vlašću. Naša ljubav postaje jača sa svakim satom. Pogledaj u moje oči, vidjet ćeš tko sam. Moje je ime Lucifer, molim te uzmi moju ruku", stihovi su s kojima završava pjesma otkrivajući konačno identitet ljubavnika s početka.
Pod utjecajem Baudelairea i romana Majstor i MargaritaMihaila Bulgakova, nastao je klasik The Rolling Stonesa "Sympathy for the Devil" (1968). Izvrsno se uklopila gotovo 30 godina kasnije u filmu The Devil's Advocate, s Keanuom Reevesom u ulozi mladog ambicioznog odvjetnika i Alom Pacinom u ulozi Vraga.
Fatalne žene kao vještice
Možda najpoznatiji hit Fleetwood Maca dok ga je vodio briljantni blues gitarist Peter Green, bila je "The Black Magic Woman", poznatija u Santaninoj izvedbi. Poput rodno obrnute "I Put a Spell on You", obrađuje temu fatalne žene koja je sposobna svojim čarima do ludila zaslijepiti muškarca.
No, prava vještičja pjesma Fleetwood Maca je zapravo "Rhiannon", u vrijeme dok je bend vodio folk-rock duo Lindsey Buckingham i Stevie Nicks. Pjesma je inspirirana romanom "Triad: A Novel of the Supernatural" Mary Leader, a tiče se vještice koja slobodno leti zrakom, nošena vjetrom, slobodna poput ptice i karaktera mačke.
Među brojnim pjesmama o fatalnim ženama s čarolijama kojima opsjedaju umove muškaraca, svakako se ističe zaboravljeni crni biser američkog domorodačkog rock benda Redbone, "The Witch Queen of New Orleans" (1971.). Inspirirana je stvarnom praktikanticom vudua Marie Laveau iz New Orleansa koju su, prema usmenoj tradiciji, nakon smrti vidjeli neki ljudi u gradu.
Ništa manje je dobra "Witchy Woman" Eaglesa koja je inspirirana Zeldom Fitzgerald, divljom i očaravajućom muzom američkog pisca F. Scotta Fitzgeralda, kao i drugim ženama koje je pisac pjesme Don Henley tijekom života upoznao.
"After Dark" Tito & Tarantule ne treba posebno predstavljati s obzirom na to da je simboličko poigravanje s vampirizmom u kontekstu fatalne žene neodvojivo povezano sa scenom plesa Salme Hayek u hororu Roberta RodriguezaOd sumraka do zore (1996.).
Uspon gotike
Uz Joy Division i njihovu "Dead Souls", "Bela Lugosi's Dead" engleskih gotičara Bauhaus vjerojatno je prva prava gotička pjesma. Imenom referira na kralja horor filmova Bela Lugosija i pojavlje se u uvodu vampirskog filma Tonyja ScottaThe Hunger (1983).
"The Killing Moon" liverpulskog benda Echo & The Bunnymen pjesma je s otvorenim i nejasnim značenjem, ali atmosferom i slikama mjeseca, noći i opasnosti savršeno pristaje uz Noć vještica, slično kao i "Love Like Blood" Killing Jokea ili "Twillight Zone" Golden Earringa.
Annie Lennox snimila je prekrasnu pjesmu "Love Song For A Vampire" za američki gotički horor film "Bram Stoker's Dracula" Francisa Forda Coppole iz sad već davne 1992. godine.
Definitivno jedna od najboljih pjesama za ovu noć je gotička stvar Type O Negativea, "Black No. 1" (1993). Prožeta humorističnom kritikom gotičkih stereotipa, tiče se tipa koji na Noć vještica naiđe na nevolju baš kakvu je i tražio - narcisoidnu gotičarku zaljubljenu u samu sebe.
James O'Barr, autor stripa "The Crow", koji je kasnije adaptiran u istoimeni legendarni gotički film osvete, pod redateljskom palicom Alexa Proyasa, bio je pod velikim utjecajem engleskih gotičara The Cure, tako da je na jednoj stranici stripa ispisao sve stihove pjesme "The Hanging Garden". Navodno je postojao plan da ta pjesma završi i u filmu, no Robertu Smithu se svidio strip toliko da je odlučio snimiti s The Cure pjesmu posebno komponiranu za film. Na kraju je napisao "Burn" koja je nešto sporija, ali u perkusivnom smislu slična "The Hanging Garden".
Na kraju, od pjesama za novije horor filmove, izvrsno mi je sjela moćna i jeziva obrada Lunizove stvari "I Got 5 On It" koja se pojavljuje u filmu Us (2019) Jordana Peelea i s kojom ću zaključiti ovaj kratki uvod. Film nisam stigao pogledati, ali ako je vjerovati kritičarima trebao bi biti više nego solidan horor.
