Ako ne zbog elementa iznenađenja kojim je šmirala šaptom "Come Away With Me", tada zbog činjenice da još uvijek ostaje jedna od rijetkih multimilijunski teških zvijezda koje su pobijedile medije sadržajem, a ne formom.
Ili barem ne u tolikoj mjeri kao kod konkurencije. Norah Jones je pjesma. Od prvog stiha do zadnje strofe ona je još uvijek dijete pjesme, jednako opijena Tom Waitsom, Willliejem Nelsonom, Beckom, Brianom Burtonom i njegovom rasponu ritmike.
U tom izbjegavanju stilskih klasifikacija, a sve zadržano unutar easy listening žanra, spori tempo Norah Jones daje odgovore kako se uspijeva zadržati zaigranost, obljubiti zvuk, nanizati još jedan paket prelijepih pjesama s ručno ispisanim posvetama prekidu ljubavi.
Milozvučju njenog sugestivnog glasa pozadinski dijalozi pripadaju basovima, klaviru i gitari u jednakoj mjeri.
Ono čime očarava je nepodnošljiva lakoća komuniciranja emocijama i notama. Bilo da se radi o zatvorenijim komadima poput ("Good Morning", "All A Dream", "Take It Back", "Travellin On"), o neporecivim hitovima kao što je prvi singl "Happy Pills" s ritmički suptilnom koračnicom ili naslovna pjesma sugestivnim reverbom gitara i strateškim ljubavnim porukama poput "Say Goodbye".
Nađe se mjesta za minimalističke minijature poput "Miriam" ili ceste uz jednu putnu "Out On The Road", lynchovski snoliku "4 Broken Hearts", ili bolno direktnu "She`s 22", sve smještene u onaj klizni pomak rukom, onu savršenu lakoću i šarm kojim se ukazala jednog ljeta pred auditorijem pulske Arene.
Ljubav između male ptice Jonesice i slušatelja nadopunjuje, ispunjava i nadahnjuje bez obzira s kojeg kraja ili početka veze pristupali. Od laganih country štimova, preko zahvata u folk manire, do savršenog utapanja jazzy naobrazbe u pop senzibilitet, Norah Jones je klasični praktični primjerak osnovne škole projektiranja vrhunskog easy listening proizvoda. U produkcijsku pomoć na novom albumu angažiran je cut n paste ritmički osobenjak Danger Mouse što je nužno rezultiralo moderniziranom suzvučju njenom retro jazz pop pastiša otvorenog za country, folk i ine "ištekane" forme.
Norah više ne može dobiti na element iznenađenja jer smo je predobro prostudirali. Prestala je biti plaha postajući sigurnom u govor svog klavira.
Ljepota je preslikana i na omotu albuma koji sugestivno doziva "Mudhoney", jedan od Russ Meyerovih kultnih filmova. Nikad prekasno za "od srca srcu". A njene pjesme o malim slomljenim srcima samo su meko rukovanje, jer nema malih slamanja srca.
Njoj već peti album u nizu ne uspijeva potpisati čak niti prosječnih pjesama. Ako ste ikad pop glazbu doživljavali kao putovanje tunelom, Norah je jedno od najblještavijih svjetala na kraju istog. Nadam se da će Lea Dekleva dobro proučiti kako se održava desetljeće vrhunske skladateljske forme i po modelu Jonesice nastaviti koračati nekim mekšim pop stopama. Ocjena: 9/10