Od svojih poperskih početaka, manevriranja po rubovima r'n'b-a do verziranja ženskog utjelovljenja Billyja Idola, Pink je na novom albumu dogurala do dueta, točnije cameo ukazanja Eminema (Here Comes The Weekend). Dakle, kameleonština i stilska neodređenost se nastavlja.
Ali ne radi se o bowievskom crossingoveru već rezultatu angažiranja silne bulumente producenata (Greg Kurstin, Butch Walker, John Hill, DJ Khalil, Emile Haynie, Billy Mann, Max Martin, Dan Wilson, Tracklacers, David Schuler) s namjerom podilaženja zvuka za opčinjavanje što šire mase slušatelja, ujedno i legitimnog oporavka Pinkičine fabricirane karijere. Koliki je omjer i stinskog showa a koliki poze mogli su se uostalom uvjeriti svi posjetitelji njenog zagrebačkog ukazanja.
Šteta obzirom da se ne radi o netalentiranoj pjevačici. Pink krasi specifična boja glasa i relativno snažne glasnice. Kad je kvalitetno servirana i servisirana (Blow Me - One Last Kiss kao najbolja pjesma albuma, naslovna, Try, Walk Of Shame) sposobna je iznjeti odlične hit singlove. Na istom tragu će uranjati u prosječnu pop fabriku pakiranu u wannabe party numere (Slut Like You).
Do spomenutih vrijednih trenutaka treba se probijati kroz saharinske balade (Beam Me Up uz vodilju gitare, Great Escape) ili pak preproducirana zezanja s žestinom ritmike (Are We All We Are i Where Did The Beat Go). Pink je vrlo zabavna kad je se temeljem novog albuma ne kani proglašavati intrigantnom autoricom i svijetlim tračkom u sustavu mesožderačke i eksploatacijske industrije. Tada je to pomalo jalov posao jer se u slučaju simpatične pseudorockerice ne radi ni o čemu drugom nego suprotnom polu onog dijela industrije po kojoj sama hračka.
Ona definitivno nije Jessica Simpson, Britney, Christina ni Paris Hilton, ali nije niti Janis Joplin 21. stoljeća kako su joj zbog prćenjih usana htjeli komplimentirati. Djevojka je nakon koketiranja s raznim rockerskijim stavovima, imidžima ovdje probala biti manje sterilna uz sve mirodije MTV pop rock ćušpajza. Ali uz jednaku taktiku pakiranja proizvoda, a ne pjevačice.
Pink je ništa doli paketić s ladica shopping centra. Smjesa melodija, pop rock stvari, malo gitara za facijalne grimase i mrštenje, malo balada da se kuša ljubavna rezignacija, pa imitacije real lifea. U stvari se radi o novoj kolekciji klišeja koja može imati smisla na nastupnom albumu, ali kada je taktika nepromijenjena po peti puta, tada se valja ozbiljno zapitati o njenoj autentičnosti.
5/10
