INTERVJU: /

Jon Spencer Blues Explosion

16.8.2012.
17:01
VOYO logo

Epitet jednog od najboljih bendova rock and rolla uživo potvrdili su po tko zna koji put nastupajući među mlađim generacijama na ovogodišnjem sjajnom Terraneo festivalu. Još od vremena debitantskog istoimenog albuma ili bootlega A Reverse Wille Horton preko eponimnih remek-djela Orange i Now I Gotta Worry njihova dekonstrukcija blues rock punk rockabilly hip hop shema je uzela maha.

Poput požara se širila riječ o njihovim neponovljivim nastupima, a seksipil i magnetičnost trojke sastavljene od dva gitarista - Jona Spencera i Judah Bauera i jednog šamanskog bubnjara Russella Siminsa pokoravala je od Winone Ryder do Mate Škugora.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uz besplatni download prvog singla Black Mold za sredinu rujna najavljen je Meat and Bone njihov prvi studijski album nakon Damage iz 2004.

U zadnjih petnaestak godina imao sam više prilika raditi intervjue s dotičnim. Za razliku od divljeg vihora na pozornici, tijekom svih dosadašnjih susreta uvijek je bio iznimno pristupačan, kooperativan, susretljiv, razgovorljiv sugovornik, nimalo u dosluhu sa zvjezdanim statusom, potvrđujući samo koliko su najveći igrači zapravo najjednostavniji. U backstageu festivala, pripremajući se za izlazak na pozornicu, dok smo slušali nastup vrsnih i bučnih Škota Future Of The Left, popričali smo o trenutnom stanju u bendu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

http://www.youtube.com/embed/TAekleOH5ZM Rekao si da ti se ovaj novi album Meat and Bone doima kao prvim. Prošlo je osam godina od posljednjeg studijskog materijala. Što je odlučilo ponovnom okupljanju i snimanju? Jon: Čuj, 2004. smo snimili Damage s kojim smo godinu i pol dana bili na turneji, plus petnaestak godina non stop sviranja prije toga. Jednostavno nam je trebalo malo odmora od svega, ispuhavanja na svoje privatne strane i s drugim projektima. Bio sam zainteresiran raditi malo drugačiju glazbu s drugim ljudima, pa sam proveo neko vrijeme s Heavy Trash s kojima smo snimili tri studijska albuma i bili u Hrvatskoj nekoliko puta. Nisam se baš odmarao. Zatim je 2007. diskografska kuća In The Red objavila Jukebox Explosion Rockin' Mid-90s Punkers kompilaciju naših singlica i neobjavljenih stvari pa smo shodno s time počeli opet dobivati zahtjeve za svirkom. Mislili smo zašto ne, pa smo se skupili tek radi provjere da vidimo kako funkcioniramo da odradimo neke festivale. Došli smo na dva tjedna u Europu. Super nam je bilo, osjećali smo se dobro, pa smo odlučili nastaviti. Znaš, nikada i nismo rekli da je stvar s Blues Explosion gotova i da prestajemo s radom u smislu that's it i podvlačimo crtu. Ne radimo tako. Mi smo skupina friendova koja voli svirati zajedno i dokle god nam je to gušt, i nama i publici, dotle će trajati, nema puno mistificiranja, stvari su jednostavne. Obzirom da si i sam rekao kako ovo smatraš novim početkom, imaš li ideju koliko može potrajati? Jon: Nemam pojma. Znam da nam uskoro izlazi taj album, da imamo hrpu bookiranih datuma za svirke po Americi i Europi. I to će sigurno trajati minimalno do proljeća iduće godine. Što će biti dalje, pitaj me tada. Jer s ovim bendom ništa nije bilo pitanje odabira ili stvari koje radimo radi karijere. Nije, stvarno. Mi smo i počeli slučajno, način kako smo se skupili zajedno i počeli svirati, ništa nije bilo planski sročeno s nekom primisli hajdemo imati bend ili klasične diskografske priče. Nama su se stvari samo počele događati. I osjećali smo se dobro zbog te spontanosti, pa smo nastavili raditi. To ti je cijela tajna i priča. Osjećamo se dobro kao i na početku kad smo počinjali i to je odgovor na sva pitanja. Intenzitet na pozornici i na snimkama je isti. S obzirom na utjecaj i hvalospjeve koje ste godinama dobili od kolega, kritike i publike, jesi li ikad bio u zamci da se počneš osjećati 'važnim'? Jon: (smijeh)...to je rock and roll, ništa više i ništa dalje. Važno je meni, Judahu i Russellu. Nismo nikad išli s predumišljajem da je to što radimo nešto originalno ili novo ili jedinstveno. Ako je ispalo takvim drago nam je zbog toga. Ali jedino na što smo računali je to da bude bitno nama.

http://www.youtube.com/embed/LNsfNaQKwrQ A što je s bendom Boss Hog, jednim od projekata uz Blues Explosion s kojim s bio na velikoj diskografskoj kući i surađivao sa svojom prelijepom suprugom Christinom Martinez? Jon: Radimo još uvijek, ali vrlo sporo. Znaš, Boss Hog je stariji bend od Blues Explosion. Mi smo stari prijatelji i nalazimo se bar dva puta mjesečno na nekim nedjeljnim ručkovima i piću, pa nakon toga radimo glazbu. Pišemo zapravo puno, imamo gomilu ideja i nacrta pjesama, samo još nismo došli do faze kad bi rekli OK sad dosta, hajde da skupimo zajedno ono što nam treba za album i počnemo vježbati i raditi na tom materijalu. Prilično zgruvan raspored, ali navikao si već, pa tako funkcioniraš zadnjih dvadeset godina. Jon: Trideset, da budemo precizniji. Ta neka radna i sviračka energija je počela u srednjoj školi dosta prije nego su se Blues Explosion dogodili. Nakon svirke ovdje imamo još jedan nastup u Austriji i dva u Amsterdamu, pa se vraćamo u Ameriku. Sviramo sad bez prestanka ili ako ne sviramo odrađujemo promotivne stvari, gostovanja po TV postajama, radio stanicama, intervjui. Onda povratak u Europu i tako... Umoriš li se... Jon: Paaa, da. Znaš, najviše volim svirati. I to koliko nastup na pozornici fizički umori ako skačem i divljam po publici, toliko mi je to istovremeno i odmor jer to volim raditi. Ujedno sam i manager benda pa imam sve te poslovne sitnice za dogovarati oko nastupa, gostovanja...i od toga se nekad umorim, nije da mi je to najmilije na svijetu.

http://www.youtube.com/embed/eOTbAZebXxI OK, ali si sam svoj igrač, nezavisan i držiš sve konce oko benda u svojim rukama. Nedostaju li ti usluge velikih diskografskih kuća? Jon: Ne. Počeo sam svirati s bendom ne zato da bi bio u glazbenom biznisu nego zato da bi svirao i radio glazbu koju volim. Iskustvo koje sam imao s Geffonom (izdavačka kuća, op.a) za koje smo izdavali Boss Hog albume su bila sasvim ok. Imali smo svu potrebnu kreativnu slobodu, promotivni i marketinški tim je funkcionirao solidno, na tu se stranu ne mogu požaliti. Da li mi nedostaju? Ne. Ali da li bi bilo dobro dobiti avans od par stotina tisuća dolara, to svakako. Naravno, tko ne bi. Hvala ti puno i nadam se do skora na samostalnom koncertu u Hrvatskoj. Jon: Apsolutno, hvala tebi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo