Nakon Padove i hrvatske priče, skoro je već bilo teško da može bolje. Ipak, Milano i velebni nogometni stadion AC Milana, San Siro se ne propušta. Taj stadion ima posebni huk kada je pun publike koji se ne zaboravlja.
Springsteen i San Siro se posebno vole, njegov prvi njegov koncert u Italiji je bio baš ovdje. Taman kako je Springsteen kročio na binu, organizirane tribine su mu ispisale: OUR LOVE IS REAL NYCS (New York City Serenade) što je istovremeno bio i sign request (molba za pjesmu, koju nije odsvirao) i izraz velike odanosti publike prema njemu. Izrazito emotivan trenutak izmamio je i Springsteenu suzu na oko, a da koncert nije ni započeo.
Kad su krenuli prvi taktovi Land of Hope and Dreams činilo se kao da smo na bisu: oko 62.000 ljudi u ludoj atmosferi, huk San Sira i tako sve do kraja najdužeg ovogodišnjeg Bossovog koncerta, timing: 3 sata i 17 min. Pjesama 34, nekoliko rariteta (“Atlantic City”), covera (sjajan Good Golly Miss Molly od Little Richarda), sign requesta, i u dlaku odsvirani i otpjevani cijeli album Born in the U.S.A. I cijelo vrijeme vidiš mu na licu da je jednako sretan i zatečen prijemom publike, kao i ona s njim.
Naravno tu su neizostavna njegova zalijetavanja u publiku, sakupljanje natpisa, izvlačenja fanova na binu da ili otpjevaju s njim nešto, zadnje vrijeme mu je hit izvući neko dijete koje će s njim otpjevati Waiting on a Sunny Day pa je tako i slatka curica došla na svoje, na Dancing in the Dark dakako uvijek pleše s nekim, a osim s njim ovog puta je došao na svoje i basist Garry Tallent. Nevjerojatan regularni dio koncerta završava superpopularan hit Hungry Heart koji je bez problema mogao biti i zadnja pjesma kako je San Siro vrio.
Bis je bio još posebniji i dignut za još jednu stepenicu više ako je to uopće moguće: akustična We Are Alive s This Land is Your Land, Born to Run i kada čujete Twist and Shout/La Bamba medley onda uglavnom znate da je show gotov. No to smo samo mislili. Springsteenu se nije dalo s bine iako je bio posve mokar jer se polijevao vodom da se malo ohladi. No, na kraju je više bila pubilka mortus nego on. Shout Bamalama i evo ga na poklopcu Bittanovog klavira. No ni tada nije bio gotov. Kada je cijeli bend pospremio s bine, Šef se vratio s gitarom i usnom harmonikom i nakon dugog skandiranja publike otpjevao akustičnu Thunder Road.
Ako ste kojim slučajem bili u Padovi prije nekoliko dana, za usporedbu - koncert u Milanu bio je barem upola jači i bolji, a vjerojatno i duplo. Eh, onda znate s kim imate posla.
