Mate Škugor je u karijeri organizirao više od 1000 koncerata i u Hrvatsku doveo oko 350 izvođača, uglavnom s nezavisne rock scene. Posebno je ponosan što je našoj publici predstavio neke bendove znatno prije nego što su ostvarili svjetsku popularnost i ugled, kao što su The National, Caribou, Future Islands ili Mac DeMarco.
Kako to da je došlo do promjene lokacije festivala?
"Grad Šibenik nije nas više mogao sufinancirati jer je njegov čitav proračun za 'živu' kulturu 300.000 kuna godišnje. To je premalo, a ja nisam ni htio aplicirati za taj novac jer, kad bismo ga dobili, onda bi ostale zakinute druge tamošnje civilne udruge koje rade dobar posao. Morali smo naći neki drugi način funkcioniranja, pa smo htjeli preseliti festival u Zagreb, gdje su troškovi produkcije manji upravo za iznos koji nam je nedostajao – oko 250.000 kuna. Već je sve bilo isplanirano da se festival preseli u zagrebačku Laubu u listopadu, kada se javio načelnik Primoštena Stipe Petrina i rekao da je njemu to strašno interesantno, jer jako voli rock glazbu i već dulje vrijeme razmišlja o tome da pokrene rock festival u Primoštenu. Ispalo je da je Petrina odrastao na rock'n'rollu, primjerice, Brucea Springsteena ide gledati svaki puta kad nastupa u blizini Hrvatske, kao i druge starije rock izvođače. Budući da smo već imali iskustva i osmišljen cijeli koncept vrlo brzo smo se dogovorili. Mene je to odmah zaintrigiralo, tim više jer mi je Primošten najljepše malo mjesto u okolici Šibenika, do kojega sam znao često biciklirati. Od primoštenske općine dobili smo 50.000 kuna i još 200.000 od sponzora, odnosno 250.000 kuna plus lokalnu infrastrukturu".
Gdje će se u Primoštenu održati festival?
"Radi se o prostoru nekadašnjeg hotela Marina Lučica koji je tokom rata u potpunosti devastiran i napušten, što se u našem slučaju pokazalo kao sretna okolnost. To je na 12 do 13 minuta hoda od samog središta Primoštena, prostor je idiličan, uz hotel je niz sportskih terena koji su u međuvremenu obrasli u šumu, a u njoj će se nalaziti kamp čiji se kapacitet može prilagođavati potrebama. Mjesta u kampu bit će više nego lani, jer je sam prostor za kampiranje puno ljepši, a očekujemo između 400 i 500 ljudi. Ostali posjetitelji festivala bit će smješteni u apartmanima što će ići u prilog lokalnom turizmu. Budući da se radi o špici sezone trebalo bi rezervirati mjesta unaprijed, a kamp ćemo širiti prema potrebama. Nema straha da neće biti mjesta. SuperUho je već u prvoj godini bilo projektirano za posjet od 1800 ljudi dnevno, a slično planiramo i ove godine, između 1600 i 1800 ljudi dnevno".
Kakva će biti koncepcija ovogodišnjeg festivala, hoće li biti promjena?
"Koncepcija se ne mijenja jer se pokazala dobitnom, ljudima se sviđa ta intimnost, pogotovo našoj publici koja dolazi zbog glazbe. Nama je glazba na prvom mjestu, sve drugo su popratni sadržaji. Što je festival veći to je glazba manje bitna, na velikim festivalima leti se od pozornice do pozornice, nema se koncentracije poslušati nikoga više od 15 do 20 minuta. Kod nas je priča drugačija, nema preklapanja izvođača. Bit će dvije pozornice i dva popratna programa na drugim lokacijama. Na našem se festivalu većina izvođača spušta među ljude i druži se s publikom, raskidaju se barijere između izvođača i publike i to doslovno. Nastupit će šest izvođača dnevno, a ako se ostvare planovi moglo bi ih biti i sedam. Do sada je objavljeno da će svirati Mudhoney, Mark Lanegan i Peter Hook & The Light, koji će osim pjesama Joy Divisiona izvesti i neke stvari od New Ordera. Ulaznice stoje 220, 250 i 290 kuna. Zahvaljujući tome što nam je pomogla lokalna zajednica snizili smo cijenu ulaznica za 30 kuna u samom startu".
Kakva je važnost festivala poput SuperUha za hrvatsku glazbenu, ali i kulturnu scenu?
"Postoji velika razlika između festivala međunarodnog karaktera koje su pokrenuli hrvatski organizatori, poput In Musica, SuperUha ili Seasplash festivala, i festivala u stranom vlasništvu, kojih ima sve više na našoj obali. Festivali hrvatskih organizatora primarno su orijentirani na domaću publiku, kako bi naši ljudi bili akteri na svim razinama, ne samo kao organizatori nego i kao izvođači, jer imamo od 30 do 50 posto domaćih izvođača, i kao publika. Ne želimo da se to svede na festivalski kolonijalizam, da naši ljudi dobivaju ulogu pasivnih promatrača i jeftine najamne radne snage na festivalima u stranom vlasništvu, koji su im zbog cijena nedostižni jer koštaju u pravilu od 100 funti naviše. Meni je to ružna priča bez obzira na financijsku korist za lokalni turizam. Za nas kao naciju bitno je da participiramo u aktualnim kulturnim zbivanjima na europskoj razini u što većoj mjeri. Početkom osamdesetih se u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu formirala glazbena scena koja je bila u toku ili čak ispred svoga vremena, jer je npr. Disciplina kičme '84. i '85. godine radila stvari koje su Beasty Boysi radili tek '92., dakle sedam godina kasnije. To pokazuje da ovdje ljudi imaju kreativnu žicu, samo im treba omogućiti da tu kreativnost iskažu, a to nećemo učiniti ako zapostavimo vlastite projekte, koji će našim talentima omogućiti da izađu van, jer na festivalima sviraju i povezuju se sa stranim izvođačima i postupno si otvaraju vrata stranog tržišta".
Mijenja li se dosadašnji ignorantski odnos državne politike prema rocku i općenito alternativnoj glazbi?
"Bili smo na tragu da nas Ministarstvo kulture počne ozbiljnije doživljavati, međutim, nakon smjene vlasti stvari su se vratile par koraka unatrag jer su drastično smanjena sredstva predviđena za rock programe. Ako se priča oko sufinanciranja rock glazbe nastavi u tom smjeru, bojim se da iduće godine nećemo dobiti ništa. SuperUho je dobilo 55.000 kuna, a trebalo je dobiti bitno veći novac, dok je InMusic ostao na nuli iako je trebao dobiti 250.000 kuna. Najviše me smeta percepcija da je to privatni, komercijalni projekt na kojem neki zarađuju. To je bila reakcija koja me razočarala u Šibeniku, da je SuperUho privatni projket, pa mu se ne može pomoći. Znači li to, ako se ne bi radilo o privatnom nego o gradskom projektu, da bi Grad mogao u to 'upucati' milijun ili milijun i pol kuna, i to bi bilo potpuno opravdano, a ne može dati 200 do 250 tisuća kuna privatnom projektu. Na kraju je poanta da je kultura koju mi radimo apsolutno nebitna, bez obzira na svu financijsku korist koju imaju, lokalna zajednica od turizma ili država od poreza i doprinosa. Na 135.000 kuna koje država uplati za program Žednog Uha, mi vratimo između 200 i 300 tisuća kuna u državni proračun".
Budućnost SuperUha u Primoštenu i osobni planovi za budućnost?
"Dogovorili smo minimalno tri festivala, ali smo odmah krenuli razgovarati o tome da ugovor umjesto na tri bude na pet godina. Mislim da će se to na kraju i dogoditi. Što se tiče drugih planova, pritajeno se nadam da ću uspjeti intenzivirati program jazza, free jazza i improvizirane glazbe. Jako bih volio vratiti No jazz festival u život jer je sada pravo vrijeme za to, budući da su neki drugi jazz festivali ugašeni".
