Dva nježna cello bombardera

Krenimo od suštinske faktografije.

24.12.2012.
19:49
VOYO logo

I ponosa u slučaju onog klasičnog svojatanja tuđeg talenta i uspjeha. Vidljivo je po navadama kada ih dojučerašnji ignoranti bez problema odluče preuzeti 'našima' poistovjećujući se zemljopisnim ključem.

Ne samo da su zasad najveći tuzemni glazbeni proizvod nego se radi o momcima čije klasičarsko glazbeno majstorstvo i background izmiče stereotipima uštogljenosti i konzervatizma kakav se nerijetko veže za akademije koje su ih oblikovale uz Vivaldije, Bachove, Šostakoviće, Hydene i ostale klasike.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iskorak napravljen preradom Jackova Smooth Criminala, viralnim video sharingom putem YouTubea preko oći ih je lansirao u senzaciju globalnog razmjera. Masovni efekt uzrokovao je pomamu zainteresirane publike i potpis s globalnim diskografskim koncernom Sonyjem, njegovim ogrankom za klasiku Masterworksom. Ostalo je pitanje legende i dokumentiranja tragova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nisu prvi, to je sigurno. Bilo je već uspješnog crossovera, spajanja klasike i popa u raznim varijacijama i žanrovima. Najčešće se spominjalo Vanessu Mae, ovim teritorijima nameće se Maksim Mrvica, no njihovu su violinu i klavir spajali na technoidne disko ritmove. Apocalyptica model isto nije daleko, međutim brojniji su cello metalni Skandinavci.

Ono što najviše impresionira i udivljuje kako na debi albumu tako i nastavku, njihova je pozitivna arogancija i sposobnost da uglavnom samo s dva instrumenta izazovu cijeli rock bend, dance pop zvijezde, elektro punkere i instrumentalno brojnije originale a da pritom ne izgube uzbudljivost i efekt melodija, na kraju bivajući jednako uzbudljivim prearanžerima čiji se radi ne udaljuje puno od rada originalnih autora.

U poredbi s predstavnim albumom vidljiva je igra na sigurno istim izborom nekih izvođača (Coldplay, Muse, Sting, Tarantinova filmska tema) ali sada su uz vrhunskog producenta Boba Ezrina (Peter Gabriel, Pink Floyd, Kiss, Alice Cooper, 30 Seconds To Mars, Dr. John, Deftones, Lou Reed, Darkness) više stilski prošarali (Coldplay, Police, Fleetwood Mac, Elton John, AC DC, Muse, Zucchero, Rihanna feat Calvin Harris, Prodigy) ugostiviši nisku instrumentalista (Steve Vai, Lang Lang) ili vokala (Naya Rivera, Sky Ferriera, Elton John), uspjevši zadržati prepoznatljivu notu u varijacijama tempa i naravi kompozicija.

Osim iznimne energije fascinantna je sposobnost momaka da inače predvidljive cover principe prevedu na uzbudljivi jezik cella. Zvuk cella je topao i dozvoljava brojne performanse gradiranja melodija do širokog dijapazona bojanja aranžmana. Dozvoljava biti agresivnim ako požele, ustupa mjesto rockačinama po potrebi (Highway To Hell, Supermassive Black Hole u kojoj glas Glee kadra Naye Rivere odlično nastavlja Matta Bellamya), razvija melodiju od originalno plesnog hita Rihanne i Calvin Harris (We Found Love), imitira transoidni ritam Prodigyjeva klasika Voodoo People, opčinjava predivnim čitanjem The Police evergreena Every Breath You Take. Zadržava dostojanstvo Coldplayeve Clocks uz instrumentalni dijalog nadahnutog pijanista Lang Langa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izvedba Sony Bonova Bang Bang sugestibilna je na mistični način uz šapćući vokal Sky Fereire. Dotle Eltonovoj Candle In The Wind nestaje sladunjavost originala, a njegov je vokalni dio u Fleetwood Macovoj Oh Well silno efektan. Zuccherovu Book Of Love koja akordski sliči U2 So Cruel 2Cellosa efektnije izvode uživo ostajući samo instrumentalnima, dočim je Technical Difficulties Paula Gilberta mogla biti mijenjana nečim više impresionističkim a manje tehnički provociranom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, ono što oduševljava i izmiče svakoj kategorizaciji je trenutak za koji nemate pridjeve, atribute, hiperbole niti bilo koja dolična stilska sredstva potrebna za opisivanje čarolije. Radi se o trenucima šutnje. Onima kada vas glazba uzastopno prožima tjerajući žmarce pod kožu, suze na oči i ine neracionalne emotivnije reakcije prosipanja pred nečim veličanstvenim. Sedmominutna izvedba Benedictusa velškog kompozitora Karla Jenkinsa takav je vrhunaravni sakralni trenutak. Sakralni u smislu neposrednog dodira slušatelja s božanskim. Onaj trenutak kada tuga preuzima kontrolu emocijama ali ne branite se već joj dopuštate da skonča svoj elegični baladni sentiš, ostavljajući vas uplakana da probate dokučiti kako to tuga može postati poželjnom i koja se to razmjena energija dogodila na razini briljantnog komadića glazbe i vas kao slušatelja.

Momci moraju zajedno s producentskim timom biti svjesni razlika modela funkcioniranja pop sustava i klasične publike prema kojem ma koliko coveri bili popularnim sredstvom privlačenja pažnje, na trećem studijskom albumu moraju biti nadgrađeni ili nekim novim ingenioznim dosjetkama ili superpopularnim featuringom pri nekom trenutno planetarno popularnom pop ili rock izvođaču ili provociranjem vlastitog autorstva. Tada bi trebali nadgraditi postojeće izvedbeno majstorstvo i ponuditi skepticima koji ih proglašavaju one hit wonderom i one trick ponyjem dovoljno materijala za začepljivanje gubica. Obzirom na dosad prezentirano, talent nije upitan i vrijeme je na njihovoj strani. Tragovi toga vide se u odličnoj, ritmom nabijenoj autorskoj stvari Orient Express.

Faktor X se kažu dešava samo jednom u životu, međutim govorili su i da od dva cella ne možete zidati impresivan i efektan rock and roll bend. Jednom su pogriješili, a dojam je da ih Stjepan i Luka mogu natjerati i drugi puta.

8/10

Tekst se nastavlja ispod oglasa
fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo